Živim košarku i van terena, pratim, gledam, toliko toga je zanimljivo u vezi košarke makar iz mog ugla, mogao bih po cijeli dan da gledam košarku i pričam o ljoj, rekao je Nemanja Gordić na početku razgovora za ATV-ovu emisiju Na ivici terena.
Najbolji strijelac u istoriji ABA lige, vratio se u Igokeu koja je ove sezona napravila odličnu ekipu. I sa 35 godina maksimalno je posvećen najljepšoj igri, nada se novim trofejima i ne zadovoljava se do sada urađenim.
''Nisam razmišljao o rekordima, uvijek se trudim da budem fokusiran na taj trenutak. U Gacku sam počeo, igrao sam basket. Tada je Gacko imalo dobru košarku, kao i Bileća i Trebinja. To je prostor gdje rastu karakterni ljudi, visoki sa predispozicijama za naš sport. Malo me čudi što odavno nije izašao neki igrač iz Hercegovine. To je vjerovatno zato što se mijenjaju vremena. Počeo sam 12 godina, prethodno sam igrao fudbal, pa jedno vrijeme paralelno oba sporta. To su tada bile jedine opcije, lopta, igrali smo sve sportove'', rekao je Gordić.
Kao najbolji strijelac u istoriji ABA lige, kaže da ga pomalo i nerviraju iste izjave koje sportisti daju. Odomaćile su se floskule pa su neke postale pravilo i stalno se ponavljaju.
''Muka mi je kada čujem te izjave, kliše. To su izjave koje, moraju da se daju. Drago je svakom igraču kada dobije neko priznanje, košarka je timski sport i timski uspjeh je na prvom mjestu. Imao sam saigrače, Vila Mozlija i Tejlora Smita, oni su samo jurili 'banane' i ukradene lopte. Svako ima nešto individualno čime se ponosi'', istakao je košarkaš Igokee.
Sa Partizanom i Budućnosti je osvajao ABA ligu. Oba tima krasila je ista stvar.
''Karakteristika velikih ekipa su jasno podijeljene uloge. Bez toga teško može da se ostvari dobar rezultat. Tokom karijere shvatio sam da se neće mnogo puta desiti da ćete dobiti odriješene ruke i ulogu koju stvarno želite. To je možda nekoliko puta u karijeri. Ako imate kvalitet na vama je da se prilagodite na sistem i saigrače i nađete način da doprinesete ekipi'', istakao je iskusni bek.
Kroz karijeru je promijenio mnogo trenera, imao je priliku da radi sa sjajnim stručnjacima od Vujoševića, Radonjića i Ivanovića, do Trinkijerija, Džikića, Repeše i drugih.
''Nisam mogao da biram trenere, na nama je da se prilagodimo. Ima ih koji izvlače maksimum na jedan način, opet postoje oni koji to rade na drugi način. I tu se malo mijenja, prolazi vrijeme torture na sportski način, pretjerane vike i dreke. Dolazi vrijeme igrača, kao u NBA, gdje se sve vrti oko košarkaša. U Еvropi su još uvijek treneri na prvom mjestu, ali približavamo se američkom stilu. Sada u Еvropi postoji asocijacija igrača (ЕLPA), postoji pravilnik. Imao sam trenere koji su davali treninge u šest ujutru gdje smo trčali kamikaze, kažnjavali su tim poslije poraza, sada toga više nema. Mislim da u svakoj ligi gdje je to moguće trebaju da postoje udruženja igrača'', rekao je Gordić.
Hvali ekipu Partizana iz svog drugog mandata koju je vodio Andrea Trinkijeri.
''Sezona u Partizanu koja je prekinuta zbog kovida, je godina kada smo u ekipi imali najbolje podijeljene uloge. Funkionisali smo kao sat, teško da bi nas neko zaustavio do kraja. Krivo mi je što se to desilo u Partizanu, jer su titule u Partizanu nešto posebno. Računam da bismo osvojili, ne dovodi se to u pitanje (op. a. smijeh)'', istakao je Gordić.
Sa još jednim bivšim trenerom Partizana radio je na početku svoje karijere u Romi. Sašo Filipovski je tada bio asistent i s njim je mnogo radio na individualnom planu.
''Usadio mi je da moram da imam neki zaštitni znak. Postoji procenat napada u kojoj mjeri se akcije završavaju igrom jedan na jedan ili ''pik en rolom''. Plejmejkeri su često u tim situacijama. Rekao mi je da moram da imam svoje oružje, jer kada si umoran, onda radiš na instinkt i vraćaš se onome što si najčešće radio na treningu. Ja imam taj svoj karakterističan potez, iz lijeve ruke šut, iz desne prodor poslije takozvanog ''hezi'' (eng. ''hesi'') driblinga. Ne upali svaki put, ali često prođe. Postoje brojevi za sve u košarci. Mnogo zavisi od odbrane, postoji milion situacija kada se izađe iz akcije i tada dolazi do izražaja individualni kvalitet igrača'', objasnio je igrač Igokee.
Muzika je njegova velika ljubav. Želio je da svira gitaru, ali nikada nije imao vremena da joj se posveti.
''Volim muziku, slušam sve. Pamtim koncert Vikenda u Barseloni (eng 'Weekend'). Očekivao sam da će biti dobro, ali mi je premašio očekivanja. Moj biši saigrač Roko Leni Ukić je muzičar, svira bubanj. Talenat je naslijedio od oca. Družimo se od vremena u Cedeviti, vidjeli smo se sada kada smo igrali u Splitu, bio je tu i Mario Delaš. Svirali su u Banjaluci, nisam mogao da odem zbog utakmice, bili smo na turniru, ali sljedeći put dolazim, ostvaili su dobar utisak'', priča Gordić.
Ne može da zamisli život bez košarke.
''I sin se zaljubio u košarku, želi da ga vodim na treninge i utakmice. Još uvijek je malen pa ne mogu da mu objasnim da ne smije da utrčava na teren. Moji najbolji prijatelji su iz svijeta košarke. Minja Milošević mi je kum. Ne mogu da se zamislim u drugoj ulozi. Sport je mene izabrao, ja sam izabrao sport'', kaže Nemanja.
U inostranstvu je igrao za ukrajinski Azovmaš, italijansku Lotomatiku iz Rima i prošle sezone za Kluž.
''Mnogo sam vezan za porodicu, možda sam zato dugo igrao u ABA ligi. Za manje novaca sam ostajao ovdje, ali sam dobio mnogo više na drugom polju. Za mene je bogatstvo što mogu uvijek da odem i da se vidim sa roditeljima i porodicom. Upravo sa ocem i majkom najviše volim da se družim'', poručio je Nemanja Gordić.
