Ispovijest Petra koji je više od tri decenije bio alkoholičar: "Krio sam od svih da mi drhte ruke"

Nisam mogao da zamislim život bez alkohola. Druženja, razgovori, posao - za sve mi je bila neophodna 'čaša'. Alkohol mi je bio kao vazduh - ovako svoju priču započinje 65-godišnji Petar iz Podgorice u Crnoj Gori, koji danas živi potpuno drugačije – trezno i svjesno, nakon više od tri decenije života u kandžama zavisnosti.

Petar je počeo da pije u dvadesetim, na početku studentskih dana.

– Svi su pili, pa sam mislio – naravno da ću i ja. To je bio period žurki i mladalačkog uzbuđenja. Problem je bio što nisam bio opušten u društvu i nisam mogao da priđem devojci… nije bilo društvenih mreža kao danas – prisjeća se on.

Pa kaže da mu se na početku nijedno piće nije sviđalo.

Svijet

Sječenje rođendanske torte u restoranu htjeli da naplate 160 evra, slavljenica ih nadmudrila

– Ni miris ni ukus. Grozan mi je bio. Ali sam volio efekat – nestane trema, opustim se…Tako je bilo i kod mojih drugova,. Od nas desetak koji smo se družili, petorica smo postali alkoholičari. Neki su umrli rano od posljedica – istakao je on.

Prve posljedice osjetio u 30-tim

Nakon fakulteta, bio je poslovno uspješan i pored alkohola i to je bila njegova iluzija normalnosti. Godinama je uspijevao da funkcioniše uprkos svakodnevnom opijanju. Vodio je školu jezika i verovao da sve drži pod kontrolom – ubijeđen da problem ne postoji. A onda su se prve ozbiljne posljedice pojavile u njegovim tridesetim.

– Drhtanje ruku, anksioznost, umor. Počeo sam da smanjujem broj časova, da tražim izgovore da bih ranije mogao da pijem – priča on.

Živio je sa sestrom, koja je ljekar, ali nije primijetila da ima problem. Upravo zbog toga tvrdi da alkoholičar ne mora da izgleda “kao neko ko tetura ulicom”.

– To je jedna od najvećih zabluda. Bio sam potpuna suprotnost toj slici – izlazio sam, trenirao, izgledao normalno. Niko nije primjetio moje drhtaje. Pijan sam položio i ispit. To me je dodatno uvjerilo da nemam problem – objašnjava on.

Spoznaja problema

Krajem tridesetih, alkoholizam je poprimio drastične razmjere. Počeli su ozbiljni problemi sa pritiskom, jetrom, varenjem.

– Kada bi me ljekari pitali da li pijem, odgovarao sam odrično. A tada sam pio po cijeli dan. I počeo da krijem flaše po kući – prisjeća se on.

Mišići su mu toliko, kaže, propali da je morao da angažuje fizioterapeuta kako bi ponovo mogao da stane na noge, prenosi Radio Slobodna Evropa.

Alkohol kao anestezija za emocije

Vremenom je alkohol Petru bio neophodan za svaku emociju – bio je njegov način da ne osjeća ništa. Kada mu je iznenada preminuo otac, prvo što je uradio bilo je da potegne flašu.

– Emocije su bile ugašene. Nula – prisjeća se.

Isto je bilo i u vezama – nije znao šta oseća, alkohol mu je, kaže, tada bio jedini način da pobjegne od stvarnosti.

Kada je bilo konačno dosta?

Za razliku od uobičajenih priča, Petar nije imao trenutak potpunog sloma koji bi ga natjerao da prestane da pije. Odluka je sazrevala polako, kroz godine neuspešnih pokušaja da kontroliše količinu alkohola.

Pravi preokret dogodio se kada je potražio pomoć u ustanovi “Kakaricka gora”. Tamo je, uz podršku stručnjaka i program “12 koraka”, pronašao ono što naziva duhovnom promjenom.

-Zahvaljujući tome, više nemam želju za pićem – tvrdi on.

Oporavljen, ali ne izliječen

Ipak, Petar naglašava da nije izliječen, već oporavljen.

– Alkoholizam je hronična, progresivna bolest. Ako bih popio samo jednu čašu, mozak bi mi se resetovao – kao da nikad nisam bio trezan. Zato kažem da nisam izlečen, već oporavljen – navodi.

Danas živi mirno i iskreno zaključuje:

– Ne obećavam nikom da sutra neću popiti. Samo znam da danas neću. I tako već deset godina – istakao je on.