Igraju zagrebački Dinamo, koji tada simbolizuje novu vlast Franje Tuđmana i HDZ-a, koja je pobijedila na izborima ni dvadesetak dana prije i Crvena zvezda čiji su navijači, ni godinu dana prije, preimenovani u Delije, simbolizovali Miloševićeve velikosrpske apetite.

Milošević u punoj snazi: Vojvodina, Kosovo i Crna Gora su mu u džepu, histerija protiv Slovenije i Hrvatske u zenitu. Međuetnička napetost mogla se “sjeći nožem”.

JNA razoružava teritorijalne odbrane Slovenije i Hrvatske. U dvorani Lisinski u Zagrebu, koji dan prije, bila je održana 35. pjesma Eurovizije, a te su se godine posljednji put oglasile sirene na godišnjicu Titove smrti.

U toj šizofrenoj situaciji dolazi do utakmice koja je i prije, u mirnija vremena, bila uvijek više od igre. Nešto se moralo dogoditi. I jeste. Utakmica nije odigrana, navijački neredi, razbijene glave, vrhunski politički slučaj, ali će upravo zato ući u istoriju, a neki će (pretjerano!?) uzeti taj dan kao početak rata u Hrvatskoj.

Intrigantni dokumentarac “Nedjelja 13.” Igora Grahovca, na do sada neviđeni način rekonstruiše tu politički važnu utakmicu koja se ne može izbjeći u priči o raspadu Jugoslavije i ratu. Grahovac ne daje svoje komentare, već pušta mnogobrojne sagovornike da pričaju svoju priču.

Prvi put o tome govore i Zvezdini huligani, koji su bili na južnoj tribini stadiona Maksimir, zatim BBB-ovci s “juga” i “sjevera”, pripadnici tadašnje milicije i snaga koje su se bavile osiguranjem utakmice, kao i sudija Adem Fazlagić (“Mene su namjerno kao Bošnjaka delegirali da vodim tu utakmicu”), milicajac Refik Ahmetović koji će ostati upamćen jer ga je udario Zvonimir Boban (Boban nije pristao da učestvuje u filmu) zatim tadašnji treneri Dinama Josip Kuže i Zvezde Dragoslav Šekularac, te igrači Vjekoslav Škrinjar, koji je dobio pendrekom u leđa, ali nije postao legenda poput Bobana, i Vladan Lukić.

Film kroz sagovornike prolazi svaku fazu “utakmice”, od dolaska navijača Zvezde u ranim jutarnjim satima u Zagreb, preko prvih sukoba na ulicama, do (namerno ili ne) loše ili šlampave organizacije sigurnosti.

Treba reći da se milicija nakon izbora našla u nekom bezvazdušnom prostoru. Za utakmicu je bila loše opremljena, uz mnoštvo propusta u organizaciji koji bi mogli biti namjerni, ali i slučajni. Na primjer, većina milicajaca nije imala ni šljemove ni maske. Reagovali su sporo kada su navijači Zvezde počeli s rušilačkim pohodom po južnoj tribini. Specijalci nisu mogli da nađu ulaz na južnu tribinu(!?) nego su trčkarali uz ogradu po tartan stazi.

Čuje se kako Delije pjevaju - “Druže Tito tebe Srbi lažu, oni vole đenerala Dražu”.

Petra Đukić iz tadašnjeg SUP-a Hrvatske kaže kako je među pripadnicima milicije bila nesrazmjerna zastupljenost Srba.

Đukić se u filmu pita zašto niko nije pokušao da spriječi dolazak navijača Zvezde u Zagreb, zašto ih niko nije dočekao i sproveo na stadion te kako to da nije bilo intervencije kada su Delije provalile na gornji dio južne tribine gdje je bila grupa Dinamovih navijača i kako to da su sporo reagovali kada su BBB-ovci provalili na teren, nego je do sukoba došlo tek negdje na sredini igrališta.

Iako Božo Sušec navodi da ga je dan-dva prije utakmice nazvao kolega iz Beograda i nagovijestio da se nešto sprema, film nije dao odgovor radi li se o planiranom ili spontanom neredu.

Niko od sagovornika ne usuđuje se direktno da spomene namjeru, ali ona je u naznakama. Naime, ograda na sjeveru popustila je neočekivano lako, kao da je bila “prethodno prepiljena”. No, kako kaže Ante Ćalušić Toni, jedan od lidera BBB-a, “niko mi se u ovih 25 godina nije pohvalio da je to učinio, a vjerovatno bi”. Goran Kovač Macko (BBB) kaže kako su iz Beograda imali navijačke informacije da će biti frke, dok Saša Aščerić Asteriks, pripadnik Delija, kaže kako smo “znali da se tamo nešto sprema”.

Dragocen je do sada u Hrvatskoj neviđen snimak RTS-a na kojoj se, prije nego je Boban udario milicajca, čuje kako govori “di ste p***e smrdljive”. A nakon tog bliskog susreta, dalju eskalaciju sukoba igrača i milicajca, vidi se, spriječio je danas pokojni veliki trener Dinama, Josip Kuže. Refik Ahmetović priča kako su ga neke kolege nagovarale da puca Bobanu u leđa.

Film definitivno razrješuje jednu od lažnih misterija koja se stvarala svih ovih godina - Arkan. Na snimcima se lijepo vidi kako se on šeta s rukama u džepovima maksimirskim travnjakom dok traje divljanje Delija na “jugu” i sukob BBB-a s milicijom kod sjeverne tribine.

Nakon što smo vidjeli taj snimak, prilično smiješno zvuči izjava jednog od čelnika Zvezde Miloša Marinkovića: “Garantujem životom nisam ga vidio ni tada ni prije ni poslije”.

Zvezdin fudbaler Lukić potvrđuje da je Arkan bio s njima, što se i vidi na jednom snimku. Boža Spasić, nekadašnji visoki zvaničnik saveznog SDB-a, kaže kako su u to vrijeme republički SUP-ovi radili posebno, ne konsultujući “saveznu centralu”.

“I mi u saveznom SDB-u smo se iznenadili kada smo počeli da viđamo Arkana na klupi Zvezde“, kaže Spasić, ali to je bio plan tadašnjeg srpskog političkog vodstva, da se on nametne navijačima Zvezde kao vođa. Jedan od vođa Delija Zoran Timić kaže kako je Arkan imao zadatak da Delije kao srpske nacionaliste kanališe i upotrebi za Miloševićeve planove.