Marija Dojčinović (32) i njena djevojčica Tijana Ramani (5) iz sela Gornja Koznica kod Surdulice, više su gladne nego site, a svaki novi dan im donosi novu neizvesnost, hoće li uspjeti nekako da ga prežive.
Tijana ima samo jednu želju, a ona je da ima da jede, jer njena samohrana i bolesna majka nije u mogućnosti da joj uvijek obezbjedi hranu.
Njihovo dvorište razlikuje se od svih ostalih domaćinstava u ovom planinskom selu na 15-ak kilometara od Surdulice. Omalena baštica sa paprikom i krompirom, žbunje umesto ograde, grane dovučene za ogrjev i uska putanjica, koja vodi do kuće, čitav su njihov svijet.
U svega nekoliko kvadrata uz stalnu opasnost da im se plafon sruši na glavu, provode dane majka i ćerka. Stari šporet, rasklimatani kredenac, jedna fotelja i dvosjed, stočić i zemljani pod. To je sve, nema televizora, niti drugog kućnog aparata. Sve polovno i odbačeno od porodica koje su imale više sreće u životu. Na stolu mnogo flaša u kojima se zahvata voda. S jednog kraja sobička na drugi, obješena žica za veš na kojoj vise jorgani, ćebad i dječija garderoba.
"Nas dvije smo same, nemamo nikog. Tijanin otac nas je napustio, dijete gotovo da ga i ne poznaje. Ni ja nemam nikog, oca nisam upoznala, majka, baba i djeda su umrli, tako da smo same. Opstajemo zahvaljujući komšijama i ljudima, jedini prihod nam je dječiji dodatak i socijalna pomoć. Imam i dug za struju 60.000 dinara i plašim se da nam i to ne iseku. Struju koristimo samo za svjetlo, jedna sijalica i to je", kaže Marija.
Iako je ljetos operisana, Marija iz obližnje šume dovlači granje, kako bi imala čime da loži vatru. Sječe ih sama ručnom testerom.
Mala Tijana uvijek ide s majkom, jer nema drugara, nema djece da se sa njima igra. Nikada nije imala ni lutku.
"Najviše volim meso, kad ima, a kad idemo u Surdulicu, mama mi kupi sladoled. Volim i čokoladu. Voljela bih da imam kuću i pileću džigericu, to volim da ručkam", priča djevojčica, zaklanjajući se iza majke.
Tog dana Tijana nije do podneva ništa jela, jer skoro pa ničeg nije bilo u kući.
Vesna Novković je prva komšinica Mariji i Tijani i uz Predraga Iskrenovića, ugostitelja iz obližnjeg sela Žitorađe, jedina koja pomaže, kako djevojčica ne bi bila gladna.
Mala Tijana nema ni čizmice za zimu, ali ni jaknicu. Ide u pocjepanim klompicama i priča kako jedva čeka da krene u školicu.
"Tijana nema bojanke, slikovnice, bojice, jer 3.500 dinara dječijeg i 9.500 socijalne pomoći moram da čuvam za hranu, ali nikako da izguramo mjesec. Završila sam Srednju tehničku školu, radila kao konobarica, sada sam bez posla", dodaje Marija.
Na stepeništu njihove stare kuće, koja nije za stanovanje, zbog opasnosti od urušavanja, Tijana je dobila svoju prvu lutku i to barbiku, kao i hranu i odjeću za nekoliko dana.
Nakon nekoliko zalogaja pileće džigerice sa roštilja, Tijani se vratio osmjeh na lice. Nije to više bila gladna i umorna djevojčica, već ponovo dijete kome je igra jedina zanimacija.
