Laktaše, Banjaluku i cijeli region je potresao slučaj samoubistva mladića Mladena Dulića, koji je sebi oduzeo život nakon što je snimak njegove prijave za posao dospio na društvene mreže.
Zašto je neko mislio da je u redu snimati mladića koji je samo došao da se prijavi za posao i to objaviti bilo gdje bez njegovog znanja? Kome su uopšte smiješna pitanja koja je postavljao radnik pumpe dok ga je snimao? Kome je uopšte smiješno da neko nekoga pita ''Kojeg si pola?'', ''Jedeš li ćevape?'' ili ''Treba li ti ćebe da se pokriješ ako spavaš u noćnoj?''... Kome je bilo toliko smiješno to što mladić popunjava prijavu za posao, i šta su to pisali Mladenu koji je samo došao da pita da radi? Gdje smo zakazali kao društvo? O tome je sa psihologom Aleksandrom Milićem razgovarala naša Nataša Milojević.
„Ovaj pojedinačni ekstremni slučaj govori o tome kako su ljudi masovno izloženi određenim traumatizacijama, povređivanju, psihičkim pritiscima, omalovažavanju što čovjek koji je osjetljiv teško podnosi Nama su, sa jedne strane, biti ljudi koji su osjetljivi i koje treba zaštititi, ne izlagati traumatizaciji, psihičkom i socijalnom nasilju, ali su nam daleko više interesantni, sa preventivnog aspekta, počinioci takvih postupaka“, rekao je Milić za ATV.
On kaže da se ovakvi slučajevi mogu i moraju procesuirati i da ih zakon prepoznaje.
„Rekao bih da je ovo oblast koja se može procesuirati i koja se mora procesuirati i već je u sudovima prepoznato kao nanošenje psihičke boli, duševne boli patnje, tramutaizacije jakog inteziteta produženog trajanja koje imaju iza sebe značajne posljedice – izazivanje reakcije na težak stres i poremećaj prilagođavanja što uzrokuje različite oblike ili samopovređivanja ili pada mentalnih, vitalnih ili emocionalnih snaga kod ljudi. Očito tim ljudima koji su ugrođeni treba pomoć, osnaženje, upućivanje terapijsko, znači uređenje određenog načina života, ponašanje u takvim uslovima, izbjegavanje takvih padova“, kaže psiholog.
