Međaši

Postoje narodi koji istoriju pamte po godinama, po vladarima, po ratovima, po porazima i pobjedama. Mi je, čini se, najbolje pamtimo po međašima. Po onim nevidljivim, ali duboko ukopanim tačkama iza kojih više ništa nije bilo isto. Međaš nije samo kamen. Međaš je trenutak u istoriji kada jedan narod shvati dokle je njegovo, šta mora da sačuva, gdje ne smije da popusti i šta mora da preda sljedećoj generaciji.

Republika Srpska je u proteklih tridesetak godina prošla više takvih međaša nego što neki narodi prođu za čitav vijek. Od odbrane u ratu, preko Dejtona, poslijeratne obnove, udara na nadležnosti, političkih pritisaka, ekonomskih kriza, sankcija, pokušaja unitarizacije, pa sve do današnjeg vremena u kojem se ponovo od nas traži da objašnjavamo ono što je već u Dejtonu napisano, potpisano i međunarodno potvrđeno.

Prvi veliki međaš bio je upravo Dejton. Za jedne kraj rata, za druge početak političke borbe drugim sredstvima. Za Republiku Srpsku, Dejton je više od mirovnog sporazuma. Njegovim potpisivanjem, udaren je pečat na pravo jednog naroda da ima institucije, teritoriju, političku volju i mehanizme zaštite. Iz rata se izašlo sa spoznajom da se mir mora graditi, ali i da se u miru može izgubiti ono što je u ratu odbranjeno. Zato je prva poslijeratna pobjeda bila sama činjenica da su institucije Republike Srpske preživjele, da su se konstituisale i da je narod, uprkos stradanju, izbjeglištvu i siromaštvu, ostao politički i duhovno sabran.

Drugi međaš bio je period obnove. Tada se vidjelo da se u Republiku Srpsku vraća život. Vraćale su se škole, bolnice, opštine, administracija, privreda, obnavljali popaljeni domovi i hramovi. U vremenu kada su mnogi očekivali da će Srpska biti privremena administrativna jedinica, ona je pokazala sposobnost da funkcioniše kao ozbiljna država. To je bila naša pobjeda.

Treći međaš došao je sa talasom prenosa nadležnosti i jačanja intervencionizma visokih predstavnika. Tada se ratna linija fronta preselila u kabinete, zakone, ustavna tumačenja i nametnute odluke. Ono što se nije moglo dobiti direktnim ukidanjem Republike Srpske i na frontu, pokušavalo se postići postepenim pražnjenjem njene ustavne sadržine. Odbrana u tom periodu nije bila laka, jer je često izgledalo da se vodi protiv nevidljivog protivnika, protiv procedura i pritisaka koji su dolazili pod maskom „reformi“. Ali i tada je Republika Srpska izašla kao pobjednik, jer je sačuvala osnovnu političku svijest, ako se nadležnosti jednom odrekneš bez borbe, sutra više ne braniš instituciju, nego uspomenu na nju.

Četvrti međaš bio je trenutak kada je Republika Srpska prestala da bude samo objekat međunarodnih procesa i počela sve jasnije da artikuliše sopstveni politički glas. To nije značilo izolaciju, nego zrelost. Nijedna mala država ne može preživjeti ako prihvati da drugi trajno govore u njeno ime. Srpska je naučila da mora imati svoje ljude u diplomatiji, medijima, ekonomiji, akademskoj zajednici, regionalnim i međunarodnim kontaktima. Ako znamo da je zastupanje interesa osnova međunarodnih odnosa, sama činjenica da Republika Srpska ima svoj glas postala je oblik političke snage.

Peti međaš bila je ekonomska izdržljivost. Republika Srpska nije imala luksuz mirnog razvoja. Njen razvoj pratili su pritisci, blokade, unutrašnje slabosti, odliv stanovništva, svjetske krize, pandemija, energetski potresi i stalna neizvjesnost. Ali je uprkos tome izgrađivana infrastruktura, sačuvan javni sektor, održavana finansijska stabilnost, otvarani putevi i bolnice, razvijani energetski i industrijski potencijali. Pobjeda u ekonomiji kod malih država najčešće izgleda kao isplaćena plata, izgrađen kilometar puta, zadržana fabrika, bolje zdravstvo, nova investicija, opstanak sela, škola koja nije zatvorena i porodica koja nije otišla.

Šesti međaš bio je napad na imovinu. Tu se jasno vidjelo da pitanje imovine nije tehničko, katastarsko ili birokratsko pitanje. Imovina je pitanje suvereniteta, razvoja i budućnosti. Ko kontroliše zemljište, šume, vode, energetske resurse i javnu imovinu, taj kontroliše mogućnost razvoja. Zato je odbrana imovine jedan od najvažnijih međaša savremene Republike Srpske. Nijedan narod ne može planirati auto-puteve, hidroelektrane, industrijske zone, poljoprivredu ili demografsku obnovu ako mu neko stalno osporava pravo da raspolaže vlastitim resursima.

Sedmi međaš bio je odnos prema nametnutim odlukama i ulozi tzv. visokog predstavnika. Posljednjih godina ponovo smo vidjeli koliko je BiH daleko od normalnog demokratskog sistema ako jedan neizabrani stranac može da mijenja zakone, interveniše u izborna pravila i utiče na unutrašnji politički život. Za Republiku Srpsku to nije samo pravni problem. To je pitanje dostojanstva. Ako narod bira vlast, onda vlast mora odgovarati narodu.

Osmi međaš bio je geopolitički. Svijet više nije isti kao 1995. godine. Unipolarni svijet je iza nas. SAD, EU, Rusija, Kina, Turska, Srbija i regionalni akteri na Balkanu više ne nastupaju u istom rasporedu snaga kao prije dvadeset ili trideset godina. Republika Srpska je u tom novom svijetu morala da nauči da preživi. Da ne spaljuje mostove, ali i da ne prihvata ulogu političkog objekta. Da razumije važnost Srbije, ali i da gradi kanale prema svima koji su spremni da poštuju Dejton, ustavnu poziciju Srpske i legitimnu volju njenog naroda. Pobjeda u takvim okolnostima nije u tome da svi budu naši saveznici. Pobjeda je u tome da niko ne može ozbiljno da razgovara o BiH, regionu i Balkanu, a da zaobiđe Republiku Srpsku.

Deveti međaš je demografski i duhovni. On je možda najteži, jer se ne vidi odmah. Republika Srpska može dobiti političke bitke, može sačuvati nadležnosti, može odbraniti imovinu, ali ako izgubi ljude, porodicu, školu, selo, jezik, vjeru, kulturu i samopouzdanje, onda će pobjeda biti Pirova. Zato je u narednom periodu najveći patriotizam više u stvaranju uslova da mladi ostanu, da se vraćaju, da rade, da imaju djecu, da osjećaju da Republika Srpska nije samo zavičaj njihovih očeva, nego i prostor njihove budućnosti.

I sada dolazimo do posljednjeg međaša u ovoj retrospektivi, izbora u oktobru. Ti izbori neće biti samo izbor između stranaka, kandidata i programa. Biće to izbor o tome kako Republika Srpska ulazi u sljedeću fazu svoje istorije. Oktobarski međaš biće važan zato što dolazi u trenutku kada se ponovo ukrštaju unutrašnja stabilnost, međunarodni pritisci, pitanje imovine, odnos prema Dejtonu, ekonomska otpornost, demografski izazov i geopolitičko prestrojavanje.

Narod će tada, kao i mnogo puta do sada, morati da prepozna ne samo ko mu šta obećava, nego ko razumije vrijeme u kojem živimo. Jer nije svaka politika dorasla međašu. Neke politike su dobre za mirna vremena, ali slabe u vrijeme udara na zemlju. Republici Srpskoj danas treba politika koja zna šta brani, šta razvija i s kim razgovara.

U takvim vremenima narodi ne biraju samo vlast. Oni biraju pravac, iskustvo i sposobnost da se u teškim okolnostima ne izgubi ono što je decenijama čuvano. Republika Srpska je u prethodnim najtežim političkim bitkama opstajala onda kada je imala jasno vođstvo, institucionalnu čvrstinu i politiku koja je znala da razlikuje kompromis od odricanja. Zato oktobarski međaš neće biti prostor za eksperimente, nego trenutak u kojem će se mjeriti ko ima snagu da nastavi započeto, da sačuva nadležnosti, imovinu, vezu sa Srbijom i međunarodnu vidljivost Republike Srpske.

Postoje izbori na kojima se mijenjaju programi, ljudi i raspoloženja, ali postoje i izbori na kojima se čuva pravac. Oktobar će biti upravo takav međaš. U vremenu kada se osporava imovina, kada se pritiskaju institucije i kada se od Republike Srpske traži da pristane na manje od onoga što joj pripada po Dejtonu, kontinuitet državotvorne politike nije pitanje stranačke preferencije, nego pitanje političke odgovornosti.

Politika koja je u najtežim godinama odbranila institucije, vratila samopouzdanje Republici Srpskoj, postavila pitanje imovine kao pitanje opstanka i izgradila jasan odnos sa Srbijom, ima i pravo i obavezu da taj posao nastavi. Ne zato što je bezgrešna, jer takve politike nema, nego zato što je u ključnim trenucima znala gdje je međa, šta se može pregovarati, a šta se ne smije predati.

Kakav će biti taj oktobarski međaš, zavisiće od nekoliko ključnih faktora. Prvo, od unutrašnjeg jedinstva oko ključnih pitanja. Ne moramo svi misliti isto o svakoj vladi, ministru, stranci ili lokalnoj politici. Ali oko Dejtona, imovine, nadležnosti, institucija i prava Republike Srpske na političko postojanje ne bi smjelo biti trgovine. Drugo, zavisiće od sposobnosti da ekonomija postane najjači oblik nacionalne odbrane. Treće, zavisiće od geopolitičke mudrosti. Republika Srpska ne smije biti talac tuđih sukoba, ali mora biti svjesna tuđih interesa. Četvrto, zavisiće od odnosa sa Srbijom, jer je Srbija prirodni, istorijski, kulturni i politički oslonac Srpske. Peto, zavisiće od naše sposobnosti da govorimo svijetu jezikom argumenata, prava, ekonomije i mira, a ne samo jezikom reakcije.

A gdje je sljedeći međaš poslije oktobra?

On još nije ukopan. Možda će biti u odbrani imovine. Možda u novoj ustavnoj krizi. Možda u velikom infrastrukturnom ili energetskom projektu koji će promijeniti ekonomsku kartu Srpske. Možda u novom odnosu velikih sila prema Balkanu. Možda u trenutku kada će Republika Srpska morati da još jasnije definiše svoje mjesto između Beograda, Brisela, Vašingtona, Moskve, Pekinga i regionalnih centara moći. A možda će najvažniji sljedeći međaš biti onajtrenutak kada ćemo kao društvo odlučiti da je opstanak nedovoljan cilj, ako ga ne prati razvoj.

Svi naši međaši do sada imaju jednu zajedničku osobinu. Na svakom od njih neko je mislio da će Republika Srpska posustati, nestati, odustati ili se umoriti. A ona je, svaki put, našla način da preživi. Ne uvijek bez grešaka. Ne uvijek bez unutrašnjih slabosti. Ne uvijek bez cijene. Ali je preživjela, sačuvala institucije, obnovila snagu i nastavila da postoji.

Zato pitanje pred oktobar nije samo ko će pobijediti na izborima. Pravo pitanje je hoće li Republika Srpska nastaviti putem političkog kontinuiteta, institucionalne stabilnosti i državotvorne odgovornosti, ili će u vremenu najvećih pritisaka dopustiti da se njen pravac dovede u pitanje. A narodi koji su skupo plaćali svoje međaše znaju da se u presudnim vremenima ne eksperimentiše.

Republici Srpskoj danas nije potrebna politika koja će tek učiti kako se brani Dejton, kako se razgovara sa velikim silama, kako se čuva imovina i kako se gradi odnos sa Srbijom. Potrebna joj je politika koja je kroz sve te bitke već prošla, koja razumije težinu vremena i koja ima snagu da nastavi tamo gdje je Srpska stigla. Oktobar će zato biti još jedan međaš, možda jedan od najvažnijih, jer će od njega zavisiti ne samo ko vodi institucije, nego i kojim pravcem Republika Srpska nastavlja svoj istorijski put.

Međaši se postavljaju da bismo znali šta je naše, šta smo prošli i kuda dalje ne smijemo bez pameti, sloge i državotvorne ozbiljnosti.