Ripl efekat Pere Tunguza

Jul je mjesec u svijetu, upekao je zvizdan kao da sunce ne misli nikada zaći za horizont. Kako sunce tuče odozgo, a vreli gradski asfalt odozdo, čovjek nema šta drugo da radi nego da se zatvori u kuću i pokuša da pregura dan, pa sve tako ukrug. Kao hrčak u točku. Svako ima svoje mehanizme dokoličarenja, a danas se to uglavnom svodi na beskrajni dumskroling po Tiktoku i rilsovima, listanje Tvitera ili gledanje serija i televizije, a oni sa boljom koncentracijom i živcima mogu da pročitaju i neku knjigu.

Ja trenutno spadam u ovu grupu ljudi koja vrijeme prekraćuje gledajući serije, koje se štancuju kao na traci. Kao samac u tridesetim godinama, nemam drugih obaveza koje bi me mogle spriječiti u tome, a da sad nešto radim na sebi i učim nove vještine — niti imam živaca, niti imam potrebu. Stoga, proždirem sve što se snima i ima iole pristojnu ocjenu na Roten tomejtosu.

Ovih dana gledam „Gospodina Mercedesa“, adaptaciju romana Stivena Kinga, u kojoj Brendon Glison u ulozi Bila Hodžisa pokušava da se spasi pakla dosade u penziji i vija patološkog ubicu i sajber-kriminalca koji je masakrirao gomilu nedužnih ljudi. Serija ima snažan socijalni komentar, ali u to nema smisla ulaziti; ono što mi je zaparalo uši jeste rečenica koju psihopata Brejdi izgovara u jednom od svojih monologa: „Istorija je groblje nestabilnih granica.“

Brejdi kontemplira o tome kako je ljudska priroda mračna sama po sebi, što je ništa drugo do refleksija sopstvenog mraka i zla koje u njemu stanuje, te kako je svako pomjeranje granica - kako u pogledu nauke i medicine, tako i u ekonomiji - zapravo generisano našim strahom od smrti. Na tim granicama ljudskog znanja nalaze se groblja onih koji su položili živote da bi tu granicu pomjerili naprijed, ali uprkos tome, ta granica uvijek ostaje nestabilna. Neko je dokazao da je Zemlja ravna, pa smo dokazali da nije, i za to je ovaj drugi platio glavom. Za brojne bolesti se mislilo da su neizlječive, pa sad više nisu. Granica se pomjera, ali onaj ko se prvi zaputi ka njoj - neminovno gine.

Ovo je vrlo površna percepcija, zamućena ličnim frustracijama antagoniste koji ove riječi izgovara. Ali, kako se danas obilježava 151. godišnjica od početka Nevesinjske puške, pobune u kojoj su Hercegovci odlučili da više ne mogu da čekaju kalkulacije Moskve, Beča, Beograda i ostalih sila, već da preuzmu stvari u svoje ruke, stvari dobijaju drugačiji kontekst. Brkati Pero Tunguz, jedan od vođa ustanka, možda nije poznavao finese diplomatije i evropske filozofije, ali je sasvim sigurno znao da će - ako ne pokrene akciju i svoj narod - zulum umiruće imperije satrti njegov rod.

Hercegovci su napravili sačekušu za Turke i u uskim klancima počeli da se obračunavaju sa svojim ugnjetavačima. Znali su da od tog trenutka nema nazad. A i Turci su, da su bili pametniji, morali znati da zvijer nikada ne smiješ satjerati u ćošak. Jer tada nema šta da izgubi, a kada se neko bori za život i opstanak, uvijek je u psihološkoj prednosti u odnosu na onog ko se bori za tuđu smrt.

Pobuna hrišćanskog stanovništva u Hercegovini pokrenula je takozvani ripl efekat. U rat su se uvukle zemlje iz okruženja i nakon tri godine sazvan je Berlinski kongres, na kojem je odlučena sudbina ustanika. Za razliku od Srbije i Crne Gore koje su dobile punu nezavisnost, BiH je dobila novog okupatora u vidu Austrougarske, dok su Turci i zvanično poraženi. Ironija sudbine: hrabri Hercegovci su se otarasili jednog tiranina, sultana, a dobili su novog cara, Franju Josifa. Iako je feudalni sistem postepeno ukidan, Austrougari su bili daleko od onoga čemu su se hrišćani, a prvenstveno pravoslavci, nadali kada su krenuli u ovu borbu.

„Istorija je groblje nestabilnih granica“ - da se vratimo na ovu rečenicu. Koliko je Hercegovaca izginulo da bi se izborili za slobodu? I ne samo Hercegovaca; ideja oslobođenja od retrogradnih imperija privukla je razne borce za slobodu širom Evrope da se bore na strani Srba. I sve to samo da bi se granica pomjerila sa istoka na zapad. Novo vrijeme je postavilo nove granice, a te granice je opet morao da pomjeri neki drugi junak - ispostaviće se da je njegovo ime Gavrilo Princip. S tim što je njegov ripl efekat bio nešto veći: umjesto regionalnog, pokrenut je svjetski rat i stradanje koje je bilo nezamislivo ljudskom umu. Svo to zlo bilo je skriveno ispod ćilima svilene diplomatije i uglađenog evropskog manirizma.

Pucanj iz puške brkatog junaka Pere Tunguza odjekuje kroz istoriju kao uspomena, ali i kao opomena. Borba nikada nije završena, uvijek će postojati neki novi izazov. Isti taj metak iz njegove puške prošao je i kroz Brauningov pištolj koji je u rukama držao Gavrilo Princip, ali njegov put se nije završio prolaskom kroz tkivo austrougarskog prestolonasljednika. Granica je opet pomjerana dalje, pa je metak Pere Tunguza ponovo morao na put - ovaj put kroz puške Hercegovaca koji su u dvije Mitrovdanske ofanzive odbranili istočne granice Republike Srpske i postavili temelj onoga što imamo danas: prve srpske države sa ove strane Drine nakon nekoliko vijekova. U okovima dejtonske BiH, ali opet kakve-takve države.

Možda je Kingov antagonista Brejdi u pravu kada kaže da je sav ljudski napredak motivisan strahom od smrti, ali to ne znači da je smrt pokretač svake akcije u našoj civilizaciji. Granica ljudskog znanja i granica slobode uvijek postoje, ali da nema onih koji su dovoljno lucidni da se zapute u nepoznato, da zakorače na drugu, mračnu i neosvijetljenu stranu našeg univerzuma, ne bi bilo ni slobode ni napretka. U tom pogledu, Pero Tunguz je svojim junaštvom u datim okolnostima podjednako veliki pionir koliko i Nikola Tesla - svako u skladu sa svojim mogućnostima i karakterom.