Majka došla da kćerku vrati kući iz manastira, pa se i sama ZAMONAŠILA

Manastir Petkovica, zadužbina Jelene Štiljanović, udovice despota Stefana Štiljanovića, podignut je u 16. vijeku na jugozapadnim padinama Fruške gore i vijekovima je predstavljao mjesto molitve i tišine. Smješten tri kilometra od manastira Šišatovac, ovaj manastir je 1990. godine proglašen spomenikom kulture od izuzetnog značaja i stavljen pod zaštitu Republike Srbije.

Srbija

Saslušan glumac osumnjičen za ubistvo taksiste, tražio da ide na poligraf

Ipak, krajem 20. vijeka bio je zapušten – bez puta, struje, vrata i prozora, gotovo zaboravljen. Njegovu obnovu pokrenula je monahinja Antonina, čiji je životni put, ispunjen nevjerovatnim preokretima, dostojan filmskog scenarija.

Prelomni trenutak u istoriji manastira Petkovica dogodio se 7. juna 2001. godine, kada je u ovu zapuštenu svetinju stigla tadašnja monahinja, danas igumanija Antonina. Do crkve je morala da se probija kroz gusto šiblje, a u njenoj unutrašnjosti, kako se prisjeća, dočekale su je jedino ptice. Tada je donijela zavjet – da će manastiru vratiti život i sačuvati ga od zaborava.

U svega dvije godine, ova predana, mudra i neumorna Božja sluškinja uspjela je da asfaltira dva kilometra puta, uvede struju, osposobi konak i stvori osnovne uslove za život. Najveći oslonac u svemu bila joj je majka, koja je iz Švedske došla sa namjerom da je odgovori od monaškog puta. Međutim, ostala je uz svoju kćerku. Ne samo to, već se i sama zamonašila, uzevši ime sestra Melanija, i postala vjerna saputnica i „desna ruka“ današnjoj igumaniji u obnovi fruškogorske svetinje.

– Prve godine, čim sam iz manastira Grgeteg prešla u Petkovicu, poslije nekoliko mjeseci dolazi moja majka iz Švedske, gdje je 17 godina živjela i radila. Kad je vidjela u kakvu sam divljinu došla, zaprepastila se. Molila me je da se vratim, ali sam joj rekla da ne idem nigdje, da je Petkovica baš ono što sam željela i da je ona pronašla mene, a ne ja nju – ispričala je igumanija Antonina za mitrovica.info.

Društvo

Monahinje savjetuju ljude koji u crkvu dođu puni tuge da izgovore ovu molitvu 30 puta

Kako bi bila sigurna da majka ubuduće neće pokušavati da je vrati u svjetovni život, na rastanku joj je izgovorila rečenicu koja je trebalo da bude najveća moguća zaštita:

– Ja ovo ne mogu da skinem, a ti ovo možeš da obučeš!

Igumanija Petkovice prisjeća se da je njena majka otišla razočarana kćerkinom neposlušnošću. Ali, onda je usledio neočekivani rasplet.

– Samo mjesec i po dana kasnije vratila se, i to zauvijek. Pred kapijom manastira stao je taksi, a ja sam je dočekala riječima: „Ne otkazuj taksi, ja se ne vraćam!“ A ona meni odgovori: „Ni ja ne idem od tebe.“ Poslije toga se zamonašila i postala sestra Melanija i bila mi je najveća podrška svih ovih godina – prisjeća se igumanija Antonina.

Danas, poslije skoro dvije i po decenije istrajnog truda, manastir Petkovica zasluženo nosi epitet jednog od najljepših bisera Fruške gore. U ovom nekada muškom manastiru sada živi zajednica od 11 monahinja i dvije iskušenice. Sestre su izgradile novi konak, obrađuju vinograd sa 6.000 čokota loze na 1,2 hektara, brinu o ribnjaku koji se prostire na 40 ari i proizvode sopstveno vino.

Srbija

Unuka nacističkog generala koji je sravnio Beograd se zamonašila u Srbiji

U srcu manastirskog kompleksa nalazi se crkva posvećena Svetoj Petki, u kojoj se čuva kivot sa česticom njene ruke – svetiiteljke i čudotvorke koju srpski narod posebno poštuje. Značajno mjesto ima i izvor Svete Petke, za koji brojni vjernici vjeruju da posjeduje ljekovita svojstva.

Tokom istorije, Petkovica je bila i partizanska bolnica u vrijeme proboja Sremskog fronta, a nakon rata korišćena je čak i kao sklonište za stoku. Danas, zahvaljujući vjeri i upornosti igumanije Antonine, manastir je ponovo duhovno utočište i sve posjećenije mjesto hodočasnika i turista.

– Više nismo same, radimo i gradimo, napredujemo, a i Bogu je milo da ova svetinja živi svoj život i služi dobrim ljudima – kaže mati Antonina.

(Novosti)