Iran se zakleo da će se osvetiti Izraelu za prošlonedjeljni napad u kojem je ubijeno sedam zvaničnika Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), uključujući brigadnog generala Mohameda Rezu Zahedija.
Zahedi nije bio samo još jedan visoki iranski zvaničnik. Navodno je bio među najistaknutijim i najvažnijim vođama Kuds snaga - i jedan od Hezbolahovih primarnih sagovornika.
Otkako je prije šest mjeseci izbio sukob između Izraela i Hamasa, Izrael je navodno ubio osamnaest zvaničnika IRGC-a. I dok Izrael može smatrati da je napad na Zahedija u skladu sa njegovom ratnom strategijom u sjenci, on dolazi usred sukoba u Gazi, neprijateljstava na izraelsko-libanskoj granici i prijetnji huta i šiitskih militanata u Iraku i Siriji - što je dovelo situaciju do tačke ključanja, i sve je izvjesnije da bi moglo doći do eskalacije.
Politika "strateškog strpljenja" u Teheranu i dalje bi mogla da podstakne iranske zvaničnike, a na kraju i iranskog vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Hamaneija, da odgovore na odmjeren način.
Iako Iran nije reagovao u slučajevima smrti prethodnih zvaničnika IRGC-a, nakon smrti Zahedija "moraju da odgovore", jer ukoliko to ne učine, Teheran rizikuje svoj kredibilitet s obzirom na to koliko je glasno pričao o osveti. Podsjetimo, iranski ambasador pri Ujedinjenim nacijama rekao je prošlog četvrtka da će dati intervjue američkim novinskim kućama "nakon iranskog odgovora Izraelu".
Vrsta akcije će direktno odrediti da li će to biti "tačka na napad u Damasku" ili samo prolog nečeg mnogo većeg — poput šireg regionalnog rata.
Četiri načina za osvetu Irana
Pitanje svih pitanja jeste da li Iran želi da se osveti tako što će nanijeti udarac proporcionalan ubistvu Zahedija, ili će uraditi nešto što "liči na osvetu" a što svijetu može da prikaže kao "oštar odgovor", ali ne toliko ozbiljan da izazove izraelski kontra-odgovor koji bi mogao da dovede do regionalnog rata?
Četiri scenarija su najrealističnija, uz još jedan, a to je da Iran koristi ovu epizodu kao izgovor za trku za nuklearnim oružjem, što je očekivano, ali ipak malo verovatno, piše Atlantic Council, a prenosi Telegraf.
Svaki scenario za Iran ima i "dobre i loše strane". Naredni korak će otkriti da li je istinski prioritet Irana stvaranje značajnog odvraćanje od Izraela ili izbjegavanje regionalne eskalacije - jer Teheran vjerovatno ne može da uradi oboje.
Prvi scenario je da odgovor Irana bude "asimetričan" i da ne bude u regionu. Naime, Iran ima istoriju nastojanja da organizuje terorističke napade protiv izraelskih interesa širom svijeta. Samo prošlog mjeseca, peruanska policija uhapsila je oficira snaga Kuds za koga se tvrdi da je planirao da ubije izraelskog zvaničnika tokom predstojećeg foruma Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje. U junu 2022. tadašnji izraelski ministar spoljnih poslova Jair Lapid pozvao je Izraelce da odmah napuste Tursku, tvrdeći da bi oni mogli biti mete, nedjeljama nakon što je pukovnik IRGC-a Sajad Kodai ubijen ispred svog doma u Teheranu. Manje od dvije nedjelje kasnije, Turska je uhapsila članove iranske terorističke ćelije. Ovog puta iranski zvaničnici već prijete izraelskim ambasadama i konzulatima i mogle bi se naći na meti.
Šta Iran ima od ovog? Uspješan teroristički napad bi vjerovatno pružio iranskim liderima dovoljnu osnovu da javno tvrde da je Teheran uzvratio. Ali to bi smanjilo rizike od eskalacije trenutnog sukoba zadržavanjem odgovora na izolovani događaj i po obimu i po geografiji. S druge strane, Teheran možda nije ubijeđen da će takav čin u dovoljnoj mjeri odvratiti Izrael od toga da nastavi napade na visoke iranske zvaničnike i stručnjake, i stoga može zaključiti da je nedovoljan kao odgovor na Zahedijevu smrt.
Drugi scenario podrazumijeva da Iran koristi svoje partnere poput Hezbolaha da preduzmu napad ili napadaju mete unutar Izraela. Hezbolah ima svoju nezavisnu kalkulaciju odlučivanja kada je u pitanju neprijateljski angažman sa Izraelom. Ali ako Iran bude insistirao da Hezbolah preduzme akciju da uzvrati za smrt zvaničnika Kuds snaga najbližeg grupi, lider Hezbolaha Hasan Nasralah mogao bi da se bori da odbije taj zahtjev. Ako bi to uradio, vjerovatno bi preduzeo odgovor za koji bi mogao da tvrdi da je uspješna odmazda, ali to Izrael ne bi smatrao posebno eskalirajući ili većom prijetnjom od napada koje već trpi od Hezbolaha mjesecima.
Prednost ovog scenarija jeste što bi se Iran okrenuo svom partneru od najvećeg povjerenja, optimističan da time što direktno ne učestvuje smanjuje rizik od izraelskog vojnog odgovora na iransku teritoriju. Izbjegavanje napada na teritoriju je gotovo sigurno prioritet Irana, pošto je Teheranov cilj broj jedan uvijek stabilnost režima, a iranski lideri bi mogli da se zabrinu da će ih javnost okriviti za takav napad.
S druge strane, svijet bi mogao da smatra da je Iran preslab da odvrati Izrael. I, u vrijeme kada su tenzije između Izraela i Hezbolaha već visoke, Izrael bi mogao da iskoristi odmazdu kao izgovor da preduzme širi rat protiv te grupe, koji bi mogao da degradira najvažnijeg saveznika Irana u regionu i brzo eskalira u regionalni rat koji Iran ne želi.
U sve bi mogli da umiješaju i Ameriku?
Treći scenario podrazumijeva da se Iran okrene šiitima u Iraku i Siriji i da traže od njih da napadnu američke mete. Iranski zastupnici nisu napali američke snage u Iraku ili Siriji od kraja januara kada su ubijena tri američka vojnika u Jordanu, a Iran je odmah pokušao da se distancira od napada kako bi izbjegao rizik od sukoba sa Sjedinjenim Državama i šireg regionalnog rata.
Među onima u Teheranu prošle nedjelje na godišnjem skupu podrške Palestincima na Dan Kudsa bio je i Abu Fadak al-Muhamedavi, vođa Iračkih narodnih mobilizacionih snaga (PMF), krovne organizacije za različite iračke šiitske militantne grupe koje podržava Iran. Priča se da lideri PMF-a čekaju uputstva iz Teherana o odgovoru na Zahedijevu smrt.
Prednost ovog scenarija jeste to što bi, prema Iranu, ova opcija bi mogla da poveća odvraćanje naglašavajući da Sjedinjene Države neće biti oslobođene od akcija Izraela (ovo bi možda bilo obrnuto od gledišta Vašingtona da je Iran odgovoran za teroristički napad Hamasa 10/7, čak i ako nije izričito naredio napad). Iran bi vjerovatno vjerovao da bilo kakav odgovor SAD ne bi bio pretjerano veliki, jer bi trebalo da bude dovoljno kalibrisan da ispuni dosljedan američki prioritet izbjegavanja šireg regionalnog rata.
Ipak, uvijek postoje i rizici. Naime, Sjedinjene Države su se prošle nedjelje potrudile da javno istaknu da nisu igrale ulogu i da nisu bile svjesne da Izrael planira napad. Ako iranski opunomoćnici ipak napadnu američko osoblje i interese u regionu, Bajdenova administracija bi mogla i trebalo bi da smatra neophodnim da odgovori brzo i to na način koji daleko prevazilazi ono što Iran smatra vjerovatnim odgovorom i daleko jače od onoga kako je Vašington reagova početkom februara na napad koji ubio trojicu američkih vojnika.
Najopasnija opcija
Četvrti i vjerovatno najopasniji scenario jeste da Iran vojno napadne teritoriju Izraela i/ili ubijen njihovog visokog zvaničnika.
Napad balističkim projektilima ili bespilotnim letjelicama na ciljeve u Izraelu bio bi najupečatljivija i najrizičnija opcija dostupna Teheranu. Iako bi Iran mogao nastojati da spriječi eskalaciju rata – na primjer, gađanjem samo vojnih ili obavještajnih ciljeva, za razliku od civilnih – ovo je još uvijek rizičan korak s obzirom na to da Iran pokušava da izbjegne širi sukob za koji je vjerovatno loše pripremljen.
S jedne strane, Teheran bi vjerovatno posmatrao ovakav napad kao najbolju priliku da obnovi svoje odvraćanje i pokaže da Izrael ne može nekažnjeno da udari iranske lidere. Takođe bi mogao da vjeruje da bi takav napad mogao da navede Sjedinjene Države da pojačaju pritisak na Izrael da ne uzvrati i rizikuje da izazove širi rat. Takav pogled, međutim, rizikuje precjenjivanje i sposobnosti SAD da utiču na Izrael u takvoj situaciji i spremnosti predsjednika Džoa Bajdena da to učini.
Za Iran ali i cijeli svijet je rizik to što bi Izrael gotovo sigurno reagovao na gubitak civilnog ili vojnog osoblja u Izraelu ili na atentat visokih zvaničnika. Ova opcija ima veliki potencijal da izazove rat u cijelom regionu.
