U borbama sa Turcima bila je hrabra i odlučna, a bila je od velike pomoći i kao bolničarka. Nosila je mušku hercegovačku nošnju, pušila je tompuse, nosila revolvere, sve ono što nije bilo svakidašnje u Hercegovini krajem 19. vijeka.

Ali, kako je ova žena, Holanđanka, uopšte došla u hercegovački krš?

Žana Markus je rođena u Džakarti 11. oktobra 1839. Otac joj je bio generalni guverner Holandske Ost-Indije Piter Markus. Otac joj je umro kada je imala pet godina, tako da se porodica vratila u Holandiju, finansijski obezbijeđena. I majka joj umire 1848, nakon čega se o njoj stara stric, sveštenik Valonske crkve, koji je uticao na njena religijska uvjerenja. Svoj dio porodičnog nasljeđa dobija 1862, nakon čega nekoliko godina živi sa feministkinjom Katarinom fan Ris, koja je svojim idejama također ostavila trag na Žanin razvitak.

U vrijeme francusko‐pruskog rata (19. jul 1870. ‐ 10. maj 1871.) Merkus dobrovoljno služi u Crvenom krstu i pomaže ranjenicima.

Preživjela je strašnu njemačku opsadu Pariza, glad i bombardovanje u zimu 1870/71. godine. Potom se pridružila  Pariškoj komuni (18. 3.‐ 28. 5. 1871.).  Svjedoci i saborci pamte da se Žana uvijek držala „hrabro, kao iskusan vojnik“. Za vrijeme rata bila je ranjena gelerom ili puščanim zrnom u obraz.

Humanitarka i borac

U vrijeme Francusko‐pruskog rata i Pariške komune shvatila je da mnogi siromašni Francuzi ne mogu sebi priuštiti zdravstvenu njegu i bolničko liječenje. Zbog toga je širom Francuske osnovala mrežu narodnih bolnica za siromašne, i to sve o svom trošku. Mnoge od ovih bolnica i danas postoje.

Jedno vrijeme je boravila u Italiji, gdje su je poslali ljekari zbog iscprlejnosti , i tamo se upoznaje i zbližava s Garibaldincima i samim  Đuzepeom Garibaldijem, tvorcem moderne Italije.

Nadomak Jerusalima Žana je 1873. godine kupila plac na kojem je započela gradnju hrama u kome će 144.000 „pravednika“  dočekati “Sudnji dan i drugi Hristov dolazak“. Kupovina zemljišta i dobijanje dozvola za gradnju bili su dug i komplikovan proces praćen stalnim podmićivanjem osmanskih vlasti. Hram, koga su prozvali „Dom mira“, nikad nije završen.

Hercegovački ustanak

Sukobom hercegovskih ustanika s Turcima na brdu Gradac, 9. jula 1875. godine, u istoriji poznatijem kao Nevesinjska puška, otpočeo je Hercegovački ustanak (1875‐1878).

Nedugo pošto se za Nevesinjsku pušku pročulo po Evropi, Žana Merkus je odlučila da i sama pomogne borce protiv Osmanlija na Balkanu. Još ranije se uvjerila u težak položaj raje  u Osmanskom carstvu koji će u nekim dijelovima carstva potrajati  godinama nakon završetka revolucije.

Kao djevojčici, idol joj je bila njena imenjakinja, francuska heroina iz stogodišnjeg rata Jovanka Orlenka. Sanjala je o tome da će i ona jednoga dana predvoditi vojske ugnjetavanih protiv ugnjetavača. Na kraju, smatrala  je da je Hercegovački ustanak uvod u propast Otomanske imperije. Smatrala je da bi time i Jerusalem postao slobodan, što bi joj omogućilo da uspješno dovrši gradnju „Doma mir“.

Kako nije uspela da prikupi značajniju podršku za ustanak, od dijela novca namijenjenog „Domu miru“ kupila je oružje za Hercegovce i krenula na Balkan. Iskrcala se u Dubrovniku, a o njenom dolasku Zemunski list „Graničar“, od 16. 1. 1876. godine, zabilježio je:

„Ovih dana došla je u Dubrovnik jedna bogata gospa holandska. Donijela je podršku za ustanike hercegovačke. Ona odlazi odavde u tabor ustanika.“

Žana je zaista ubrzo stigla u ustanički štab vojvode Mihajla Ljubibratića, čovjeka koji je prvi preveo Kur'an na naš jezik. Radilo se o eruditu koji nije mrzio ni muslimane ni islam ali je želio slobodu svim narodima Balkana.

Žanu su ustanici u početku prihvatili s velikom sumnjom, ali su joj ubrzo sve povjerovali jer je sa sobom nosila pismo‐preporuku Garibaldija lično potpisano. Neće proći puno vremena a Žana, Jana Markušova, kako su je Hercegovci nazvali, postaće omiljena među ustanicima i u narodu Hercegove zemlje. O njenom učešću u ustanku svjedoče danas neki dokumenti iz arhive Mhajla Ljubibratića, pojedini zapisi Vuka Vrčevića iz 1875/76, novinski članci.

Žana Markus, Mihajlo Ljubibratić, nekoliko njegovih rođaka i dvojica Italijana našli su se, u proljeće 1876. godine na teritoriji Austrougarske, u Dalmaciji, negdje u okolini sela Vinjani, sjeverno od Imotskog. Prema nekim izvorima, tu su izbjegli sa teritorije Hercegovine, gonjeni turskim trupama poslije neuspjeha u bici kod Ljubuškog.

Prema drugim izvorima, taj prelazak je bio jedan od uobičajenih prelazaka na teritoriju Austrougarske, namijenjen nabavci oružja, municije i ratnog materijala, kao i prebacivanju novopridošlih dalmatinskih revolucionara u Hercegovinu.

Protjerana iz Srbije

Na Vidovdan 1876. godine, Kneževina Srbija je u savezu s Crnom Gorom, objavila rat Otomanskom carstvu. Žana se među prvima prijavila u dobrovoljce. Pred polazak u rat ostavlja još jednom amanet:

„Ako poginem u borbi, sav ostatak svog imetka ostavljam Hercegovini. Pamtite me po ljubavi mojoj.“

Prethodno je dala novčani doprinos i Srbiji za vođenje rata s Turskom u iznosu dvostruko većem od najvišeg do tada datog. Učestvovala je u borbama na Drinskom frontu, u sastavu Dobrovoljačkog korpusa Drinske divizije, kojom je komandovao general Ranko Alimpić. Ova divizija ratovala je protiv Ali‐pašine divizije na frontu između Bijeljine i Zvornika. Kažu da se Žana često sukobljavala sa generalom Alimpićem oko njegove ratne taktike. Kažu i da je u posljednjem trenutku pokušavala da o svom trošku nabavi modernije topove za srpsku vojsku, ali bez uspjeha.

U jednom momentu, Žana Merkus je upala u mrežu diplomatskih spletki i špijunskih zavjera.

Srpskom ministru spoljnih poslova stigla je 30. juna stigla dojava od nekih diplomata u Carigradu (Slobodan Jovanović tvrdi da su u pitanju bili Rusi), o tome da je „Frajla Merkus prosto jedan špijun, ćifutaustrijski“. Na brzinu je povučena s fronta, proglašena personom non grata i protjerana iz Srbije.

Tužan kraj života

Ubrzo je ova hrabra žena bankrotirala i vratila se u Francusku. Kažu da se vratila kao siromah, bez prebijene pare i da je neko vrijeme živjela tako u bijedi na južnoj obali Francuske. Oko 1895. godine zatekla se u Parizu. I tamo je živjela kao beskućnik i spavala pod mostovima Sene.

Prema nekim tvrdnjama, promrzlu, dementnu, izgladnjelu i bolesnu Žanu, pronašao je i prepoznao neki doktor, nedaleko od jedne od bolnica svojevremeno izgrađenih njenim novcem. Smjestio ju je u bolnicu i preko holandske ambasade obavijestio njenu rodbinu u Holandiju. Žanina braća i sestre su se stidjeli njenog ponašanja, načina oblačenja, njenih ideja i svega što je u životu činila. Jedan od njene braće odveo ju je u Holandiju i smjestio u psihijatrijsku bolnicu za sirotinju u Utrehtu, ne želeći da snosi bilo kakve troškove vezane za njen smještaj, boravak i liječenje. Sama, bolesna i zaboravljena od svih, Žana je preminula dvije godine kasnije, 1897, imala je 68 godina. Sahranjena je o trošku bolnice, jer porodica nije željela da snosi čak ni troškove njene sahrane.

O grobu Žane Merkus niko nije brinuo sve do tridesetih godina prošlog vijeka. Tada je generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Roterdamu, pjesnik i književni kritičar Sibe Miličić, uspio da kod gradskih vlasti Utrehta izlobira da se njen grob obnovi i redovno održava. Kod nas Žana još nema ni spomenik ni svoju ulicu, koju je svakako zaslužila.

Neki od današnjih teoretičara smatraju da je angažman Žana Merkus na Balkanu 1875/76. godine „najbolji primjer hrišćanske solidarnosti“ i da je to „možda posljednja jasna istorijska reminiscencija onoga što bi se moglo označiti pojmom „Hrišćanska Evropa“. 

(Foto: Wikipedia)