Možda najzorniji jest onaj čovjeka po imenu Hiro Onoda (1922-2014), prenosi "Fer portal".

Nazivaju ga posljednjim ratnikom Drugog svjetskog rata, posve ispravno znamo li da je ovaj potporučnik oružje položio tek 1974. – dvadeset devet godina nakon što je rat završio!

Preci samuraji – nema predaje

Za Onodin neobičan ratni put dijelom je odgovorno porodično zaleđe. Njegovi preci bili su samuraji, a iako je taj stalež u Japanu odavno bio ukinut, tradicija ratničke časti i odanosti autoritetu kolala je mladićevim žilama.

Završivši obuku za obavještajnog oficira, koncem 1944. poslan je na ostrvo Lubang na Filipinima, gdje se priključio grupi japanskih vojnika. Zapovjeđeno mu je da se ne predaje ni pod kojim uslovima…

A u Onodinom svemiru, naredbe su bile tu da se poštuju – pod svaku cijenu!

Po iskrcavanju američke i filipinske vojske na ostrvo, pred sam kraj rata, Onoda se s trojicom suboraca povlači u brda te prelazi na gerilski način ratovanja.

Tokom idućih nekoliko godina, četvorka je povremeno izvodila diverzije i napadala policijske patrole, nesvjesna činjenice da je rat odavno završio. Hranili su se bananama, kokosovim orasima i namirnicama koje bi ukrali s lokalnih farmi.

I nakon što je izgubio suborce (jedan se predao policiji, dvojica su ubijena), Onoda se nastavio boriti.

Odbio je predaju čak i nakon što ga je posjetila porodica, uvjeravajući ga da je rat zaista gotov.

Oružje je položio tek nakon dolaska bivšeg zapovjednika, koji mu naređuje predaju.

Ratni put

Onoda je najpoznatiji, ali ne i jedini Japanac koji je doživio ovakvu sudbinu. Kao mladić, Šoiči Jokoi (1915 – 1997.) ni po čemu nije odudarao od svoje sredine.

Prije nego što je mobiliziran, radio je kao krojački šegrt u rodnom Saoriju, a znanci su ga opisivali kao skromnog i šutljivog.

Njegov ratni put započinje 1941. godine, kad postaje nižim časnikom u pješačkoj jedinici japanske carske vojske. Sa suborcima je učestvovao u zauzimanju Guama, ostrva u Tihom okeanu koji je bio pod američkom upravom.

No, u ljeto 1944. američke trupe – pod vođstvom generala Daglasa Mekartura – vraćaju ostrvo, a Jokoi i saborci prisiljeni su na povlačenje. Mjesecima su se skrivali u džungli, hrabreći jedni druge i očekujući dolazak neprijatelja.

Odsječeni od civilizacije, pojma nisu imali da je Japan u avgustu 1945. godine kapitulirao.

S vremena na vrijeme, spuštali su se do obližnjeg mjesta, kako bi se domogli resursa za preživljavanje.

Prilikom jednoga takvog izleta, sedam godina po završetku Drugog svjetskog rata, Jokoi je pronašao stare novine iz kojih je bilo razvidno da je rat odavno gotov.

Nije povjerovao – smatrao je da se radi o neprijateljskoj propagandi.

Ostao sam

Tokom godina, pripadnici njegove jedinice su, zbog neljudskih uslovau kojima su živjeli, jedan za drugim umirali, te je 1964. Jokoi ostao sam u divljini.

Zarastao, prljav i skeletalno mršav, živio je u rupi u zemlji, a hranu i piće je pretežno nabavljao u prirodi.

Na jučerašnji dan, 24.1.1972. godine, na pomalo zastrašujućeg muškarca slučajno su nabasali lokalni ribari, u potrazi za riječnim rakovima.

Jokoi, još u ratničkom modusu, nasrnuo je na njih ali su ga, srećom, uspjeli svladati.

Njegov povratak u Japan pretvorio se u senzaciju – popratili su ga brojni svjetski mediji. Jokoi, međutim, nije uživao u slavi. Po izlasku iz bolnice, nakon tri mjeseca intenzivne njege, javnosti se obratio tek jednom rečenicom: “Veoma je bolno vratiti se živ”.

Nije se, naime, mogao pomiriti s činjenicom da nije umro junačkom smrću.

Jukoiju, koji se u međuvremenu oženio i izbjegavao sve kontakte s novinarima, čast je vraćena 1991. godine, kad ga je tadašnji car Akihito pozvao na audijenciju.

I dan danas, znatiželjnici mogu posjetiti njegovo skrovište na Guamu, koje mu je bilo dom duže od dvadeset sedam godina.