Potvrđivanje optužnice protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i vršioca dužnosti direktora "Službenog glasnika Republike Srpske" Miloša Lukića, što je učinio Sud BiH, neoborivo dokazuje da je u dejtonskoj BiH vladavina prava tim činom definitivno ubijena, a time je definitivno ubijen i Ustav BiH, naveo je u tekstu za Srnu doktor pravnih nauka i pravni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH Milan Blagojević.
Tekst profesora Blagojevića prenosimo u cijelosti:
Današnje potvrđivanje optužnice protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, i Miloša Lukića, direktora Službenog glasnika Republike Srpske, što je učinio Sud BiH, neoborivo dokazuje da je u dejtonskoj BiH vladavina prava tim činom definitivno ubijena, a time je definitivno ubijen i Ustav BiH. Јer, ne zaboravimo, u članu 1. stav 2. tog ustava je propisano da je BiH "demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom", a funkcionisati u skladu sa zakonom ne znači ništa drugo do vladavinu prava.
Kada Ustav propiše ovo, onda riječi kojima se kaže da je BiH "demokratska država" imaju samo jedno značenje, a to je vladavina naroda i vlast koja dolazi iz naroda. Drugim riječima, da bi država bila demokratska, oni koji u državi mogu vršiti vlast moraju biti birani od naroda.
Nigdje ovo pravilo nije od takve važnosti kao na terenu krivičnog prava i propisivanja krivičnih djela.
Ovdašnji studenti prava, kako mi govori moje profesorsko iskustvo od 17 godina, uče se jednoj stvari koja datira još iz 13. vijeka, zapisanoj 1215. godine u Velikoj povelji sloboda. Ona, u verziji na engleskom jeziku, tamo gdje je i nastala, kaže: "No taxation without representation". Što će reći da nema poreza bez parlamenta, odnosno ako porez nije propisao i odredio državni parlament, a ne bilo koji pojedinac.
Međutim, ovdje se naši studenti gotovo nikako ne uče da isto to pravilo u svakoj državi važi i kada se radi o propisivanju bilo kog krivičnog djela i da stoga ono na terenu krivičnog prava glasi: "No criminalization without representation", to jest nema, ne može biti krivičnog djela ako ga nije propisao parlament svojim zakonom, a ne pojedinac. Čak i tamo, gdje ustav dozvoljava šefu države ili vladi da za vrijeme ratnog ili vanrednog stanja donose uredbe sa zakonskom snagom, i da tim uredbama propisuju i krivična djela, čak i u tom slučaju takve uredbe mogu ostati na snazi samo ako ih potvrdi državni parlament čime prerastaju u zakon parlamenta, a u protivnom ne mogu proizvoditi nikakvo pravno dejstvo.
Nažalost, ovdje kod nas se o tome ne govori i ne piše, iako je od presudnog značaja.
Taj značaj se u svom najnegativnijem obliku ispoljava kada nastupi zlo, to jest upravo u situacijama kakva je ova sa potvrđivanjem optužnice protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske.
Naime, ta optužnica je podignuta, a zatim i potvrđena iako ono za šta su optuženi gospoda Dodik i Lukić nema temelj u zakonu parlamenta, već u samovolji pojedinca kakva ne postoji i nije dozvoljena ni u jednoj drugoj civilizovanoj državi na svijetu.
Kristijan Šmit, sve i da jeste visoki predstavnik, a nije jer nije imenovan od Savjeta bezbjednosti UN kako propisuje međunarodno pravo, nema nadležnost da u državi članici UN svoju volju nametne kao zakon i da, kao niko prije njega, još propiše da je krivično djelo ako se ne primjenjuju njegova volja i odluke.
Takvo nešto nije propisao nijedan od parlamenata u BiH, a čak ni ti parlamenti ne bi imali ustavno pravo da propišu takvo krivično djelo, pošto nijedan od ustava u BiH ne daje Kristijanu Šmitu, sve i da je visoki predstavnik, pravo da on vlada na bilo koji način u BiH umjesto njenih institucija.
To su elementarne spoznaje o istinskoj državi i istinskoj vladavini prava, njihova aksiomatika.
Nažalost, sve je to pogaženo najprije od strane Kristijana Šmita kada je 1. jula ove godine svojim nasiljem nad pravom nametnuo da je navodno krivično djelo ako se ne primjenjuju njegove odluke, a zatim je sve to nastavljeno od strane Tužilaštva i Suda BiH, to jest od strane onih koji su u svakoj istinskoj državi najpozvaniji da se bore protiv takvog nasilja kakvo je Šmitovo nasilje.
To je, dakle, sva suština ove optužnice koja se ne naslanja na zakon parlamenta nego na nasilje Kristijana Šmita. Stoga i ta optužnica nije pravo, već antipod prava i negacija sopstvene države i Ustava.
Istinska je tragedija, kakva u ovoj formi nije nikada ranije zabilježena u civilizovanom svijetu, da ljudima, ma o kome da je riječ, bude suđeno i presuđivano na osnovu nasilja pojedinca, a ne zakona parlamenta.
