Na diplomatsku ofanzivu Srpske političko Sarajevo odgovorilo strategijom "uvrijeđene mlade"

Sankcije su na stolu, reći će ovih dana "the most wanted person" u liku "the special one-a", Gabrijela Eskobara, ali sa vremensko-diplomatskom distancom koja otvara prostor još za mnogo razgovora i traženja rješenja kojima bi u dejtonsko-holbrukovskom maniru svi ponešto izgubili da bi svi ponešto dobili.

Da ne bude zabune, kada je oproštajnom izmjenom krivičnog zakona Valentin Incko prosuo već prepunu času nametanja vaninstitucionalnih odluka, a Ustavni sud na već prosuto ulje dolio vatre poljoprivrednog zemljišta i šuma, zajedničke institucije su stale, kako bi zaključcima Narodne skupštine RS, svi politički akteri sa sjedištem u Banjaluci dobili šansu da jedinstvenim nastupom primoraju tutore da reteriraju u izvorne dejtonske okvire.

Opozicioni akteri su povremeno doživljavali krizu kao švedski sto sa kojeg su birali podršku skupštinskim zaključcima onda kad su gladni, a kad nisu, sve bi proglašavali predizbornim trikovima. Za to vrijeme, najviši predstavnici vlasti su krenuli u diplomatsku akciju, što na unutrašnjem i regionalnom, što na međunarodnom nivou. Redali su se susreti i pregovori, što srdačni, što oni iza širom zatvorenih vrata.

U pokušaju kontraofanzive, prvenstveno političkog Sarajeva, nema šta se nije izgovaralo i radilo da se proces vraćanja nadležnosti za indirektne poreze, vojno-obavještajne ili agencijsko ljekovite strukture proglasi zveckanjem oružja ili prizivanjem tobožnjeg rata. Kada metoda viktimizacije ne bi išla, prelazilo se na strategiju uvrijeđene mlade.

Davalo se i za sladoled svima koji su ovih dana bacali zarazne viruse vičući ponovo rade sankcije, ponovo rade sankcije.

U čitavom političko-diplomatskom metežu, i, za Banjaluku slučajni turista, Kristijan Šmit je pokušao da opravda iznos svoje plate obilaskom nametnutih znamenitosti smještenih u najveći grad Srpske. Bar dok se kroz dijalog svih aktera ne dođe do rješenja, kako se to kaže, najveće krize od Dejtona pa do naših dana.