O srpskoj djeci, žrtvama posljednjeg rata, se rijetko govori. Ili od zaglušujućeg eha "mitomanije" iz sarajevske čaršije, nedovoljno čuje! Ubijali su ih u igri monstrumi i zločinci supersoničnih eskadrila.
Za sve njih, i za sva prekinuta bezgrešna djetinjstva, u Manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice na beogradskom Senjaku, oslikana je freska na kojoj je lik Slobodana Stojanovića, dvanaestogodišnjeg mučenika iz okoline Zvornika, umorenog na najbrutalniji način, krajem jula 1992. godine.
U posljednjem trku, uletio je u ruke onima koji su po njegovoj, Donjoj Kamenici već ubijali i uništavali sve srpsko što je preostalo - u ruke zločincima Nasera Orića i Albanke Elfete Veseli, omiljenog Orićevog vojnika.
Dvanaestogodišnji mučenik sahranjen je na groblju u Drinjači. Nedugo kasnije, pored njega sahranjeni su i roditelji mu Desa i Ilija – presvisli od bola rana svog jedinca. Ostale su nepročitane knjige, neostvarene želje i prazna školska klupa.
A žena monstrum, uprkos brojnim svjedočenjima kako je zvjerski mučila, a potom ubila Slobodana, uživala je u slobodi i blagodetima Švajcarske, gotovo četvrt vijeka.
