Vrijeme ne briše bol, ali utjeha je to što naša djeca nisu otišla u zaborav, pričaju majke beba koje su umrle zbog okrutnosti međunarodne zajednice. Danas bi imali 27 godina, bili bi odrasli ljudi.
Majke kažu svaki maj im pada naročito teško.
"Mi svake godine dolazimo ovdje da obnovimo sjećanje na tu 1992. godinu, na našu djecu, umjesto da pripremamo svadbe, umjesto da ljuljamo unučad. 27 godina, nije to malo. Trudim se svaki dan da oprostim, ali ne znam ni kome ni kako", kaže Dragoslava Jaćimović, majka.
"Vrijeme ne može ublažiti gubitak djeteta. Svaka godina koja dođe je sve teža i teža za nas majke i naše porodica. Ne može biti čovjek kompletan kada izgubi svoje dijete, pogotovo bebu kojoj nije data uopšte šansa da živi", rekla je Željka Tubić, sekretar udruženja "12 beba".
Prvi put javno je progovorio Mihajlo Vukas, penzionisani ljekar koji je pokušao da iz Švedske dostavi lijekove za pacijente, između ostalog i kiseonik za bebe. Putovao je od Geteborga do Beograda, dalje nije išao, pa se negdje od Srbije do Banjaluke pomoć izgubila. Sa tim živi cijeli život, krivi sebe, a oproštaj je došao zatražiti od majki. Nakon toliko godina, dobio ga je.
"Pa ljudi moji, gdje ima granica ljudskosti i gdje ima života, da mi na pitanje kad je se to desilo, pitanje onoj koja je bila krivo za to “A zašto djecu” odgovor je bio “Pa nisu naša”. Uspio sam da prođem sve da bih došao tu da zaboravim da između Beograda i Banjaluke postoji granica koju je neko napravio da bude gora od Belgijskog zida. Moja greška je što nisam dopratio do ovdje. Da jesam, djeca bi i dalje živjela. Zato sam došao da ovdje pred majkama tražim oprost za moju ranu, lijek za moju ranu", rekao je Vukas.
Za ovaj zločin još niko nije odgovarao. Zbog kompleksnog uređenja BiH, trenutno nije moguće tužiti Savjet bezbjednosti UN-a, jer to Bošnjaci nikada ne bi dozvolili, kaže Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata.
"Nije jedina odgovornost Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija ovdje. Savjet bezbjednosti jeste uveo zabranu letu i to nije sporno, ali zabrana leta nije bila iz Sarajeva, dakle mogao se dopremitiiz Sarajeva, dakle iz Federalnog dijela da je postojala volja, mogao se kiseonik dopremiti iz Zagreba ili bilo koje druge zemlje na svijetu", ističe Kojić.
Trinaesta banjalučka zvjezdica Slađana Kobas, zbog posljedica nedostatka kiseonika umrla je prije 13 godina, u trinaestoj godini života. Jedini preživjeli, ali sa teškim zdravstvenim problemima je Marko Medaković. Majke ipak kažu da su na neki način ponosne na svoju djecu, jer su njihovi životi ugrađeni u temelje Srpske. Nedugo nakon tragične smrti 12 beba, Vojska Republike Srpske probila je koridor prema istoku Srpske i Srbiji, koji se do kraja Odbrambeno-otadžbinskog rata zvao Koridor života.
