Oko 1.500 pripadnika OVK, uz podršku albanske artiljerije, NATO avijacije i instruktora napalo je rejon karaule Košare na frontu širine nekoliko kilometara rano ujutro 9. aprila 1999. godine.
Napad je bio silovit, iznenadio je Vojsku Jugoslavije i OVK je zauzela karaulu, ali nije uspjela da dublje prodre na Kosovo i Metohiju, što je bio osnovni cilj napada.
Poslije pada karaule, stiglo je pojačanje od više stotina pripadnika Vojske Jugoslavije iz pješadijskih i specijalnih jedinica, tako da je linija fronta stabilizovana 19. aprila i nije bilo većih pomjeranja do kraja rata.
Ipak, bitka nije bila bez gubitaka. Među poginulim mladićima bio je i Saša Vasiljević, a ono što se desilo nakon njegove smrti rasplače i najtvrđa srca.
Tek što ga je sahranila, majci je stiglo njegovo pismo koje je napisao tri dana prije pogibije.
U njemu je pisalo da je na granici strašno teško, da ne vjeruje da će se izvući i da mu drugovi ginu na svakom koraku. Motale su mu se crne misli tih dana i strašne slutnje, pa je poželio u pismu da mu na sahrani zasviraju "Sve što želim u ovom trenutku", a da mu spomenik posmatra bista gole žene.
Posljednju želju majka mu je ispunila na 40 dana od smrti.
Saša nije imao ni 20 godina.
Graničar nije mogao da bude svaki vojnik. Ta djeca su odrasla preko noći
Krvavi napad na Košare desio se na Veliki petak 1999. godine
