Iz "Veritasa" su podsjetili da se akcija etničkog čišćenja i masovnih zločina slavi i iz godine u godinu pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima, a da su se obećanja o zaštiti manjinskih nacionalnih prava, koja su dali hrvatski zvaničnici na dan ulaska Hrvatske u EU prije pet godina na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, pretvorila u suprotnost. 

"Srpska zajednica je postala još minornija, obespravljenija i napadanija, a na sve to međunarodna zajednica, uključujući NATO i EU, čija je Hrvatska u međuvremnu postala članica, ćuti kao što je ćutala i prije 23 godine", istaknuto je u saopštenju iz "Veritasa". 

Iz Dokumentaciono-informacionog centra podsjećaju da su 4. avgusta 1995. godine Oružane snage Hrvatske, uz odobrenje i podršku NATO-a, a u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ i takozvane Armije BiH izvršile agresiju na sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju, odnosno na Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu, koja je bila u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine. 

Agresija je izvršena, uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN, pod nazivom sektori "Jug" i "Sjever", i da su predstavnici Republike Srpske Krajine dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba. 

Protiv Srba u Republici Srpskoj Krajini /230.000 žitelja sa 30.000 vojnika/ angažovano je 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika Hrvatske vojske, MUP-a i HVO-a, a ako se tome dodaju snage takozvane Armije BiH i NATO-a, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a odnos vojnika bio je najmanje sedam prema jedan u korist agresora. 

Za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine, a narod zapadne Krajine, njih više od 220.000, poučen istorijskim iskustvom, kreće u do tada najveću srpsku seobu na istok braći po vjeri i naciji. 

I kad je prestao svaki otpor Srpske vojske Krajine, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli da odu sa vjekovnih ognjišta, ali i one u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une, duboko u teritoriji tadašnje Republike Srpske. 

Na evidenciji "Veritasa" nalaze se imena 1.861 poginulog i nestalog Srbina iz ove akcije i poslije nje, od kojeg 1.211 civila /65 odsto/, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. 

Među žrtvama se nalazi 548 žena /29 odsto/, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od crnih rekorda građanskog rata devedesetih godina prošlog vijeka na prostorima bivše Jugoslavije. 

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.084 lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 777 lica, od kojih 588 civila, među kojima 295 žena. 

Hrvatska izbjegava bez valjanog razloga ekshumacije i poznatih mjesta sa oko 152 posmrtna ostatka Srba, pokopanih uglavnom pod oznakom "nepoznat", što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama 362 ekshumirana posmrtna ostatka. 

Agresija, pod kodnim nazivom "Oluja", sprovođena je, kao i one koje su joj prethodile - "Miljevački plato", "Maslenica", "Medački džep" i "Bljesak", prema taktici "spržene zemlje", što je polovinom novembra 1995. godine dostiglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini. 

Iako je bilo očigledno da je hrvatska vlast preduzela ovu agresiju zbog dobijanja teritorije bez srpske većine koja je na njoj živjela, Savjet bezbjednosti UN, osim "snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera", nije donio, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora. 

"Oluja" je jedini događaj u kojem su Srbi iz Hrvatske žrtve, a za koji je suđeno pred Haškim tribunalom. 

Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom, i osudilo ih - Antu Gotovinu na 24, a Mladena Markača na 18 godina zatvora. 

Žalbeno vijeće je, tijesnom većinom, sa tri prema dva, poništilo cijelu presudu Pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe. 

Iako nije negiralo zločine utvrđene u prvostepenoj presudi, Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da optužene generale osudi ni po alternativnim vidovima odgovornosti. 

Od nekoliko do sada procesuiranih pripadnika hrvatskih oružanih snaga za ratne zločine nad Srbima iz vremena "Oluje", hrvatski sudovi su pravosnažno osudili samo jedno lice /za slučaj "Prukljan i Mandići"/, a tokom posljednjih godina, nekoliko porodica ubijenih Srba u ovoj zločinačkoj akciji, nakon dugogodišnjih i iscrpljujućih sporova, uspjeli su ostvariti naknadu štete za ubijene rođake. 

"Veritas" podsjeća da je i Sud BiH osudio jednog pripadnika Petog korpusa takozvane Armije BiH za ratni zločin nad četvoricom pripadnika Srpske vojske Krajine, koje je uz njegovu saglasnost, po zarobljavanju na Suvoj međi na teritoriji Hrvatske, ubio mudžahedin iz sastava iste jedinice. 

U direktnoj vezi sa operacijom "Oluja" je i parnični postupak pred Federalnim sudom u Čikagu po tužbi krajiških Srba protiv konsultantske firme MPRI, odnosno njene pravne nasljednice, podnesen u avgustu 2010. godine, zbog naknade štete po osnovu saučesništva u genocidu, koji je, nakon dugih pregovora, u jesen 2016. godine okončan nagodbom. 

Vrednije od dobijenog novca u simboličnom iznosu je saznanje da je preko ovog postupka barem dio svjetske javnosti upoznat o tragediji Srba iz Republike Srpske Krajine, kojoj su uveliko kumovale i američke organizacije, poput MPRI-ja, navedeno je iz "Veritasa". 

"Oluja" je, kako se podsjeća, stigla i pred Evropski sud za ljudska prava pred kojim se vode sudski sporovi po tužbama oštećenih Srba protiv Hrvatske, koji su izgubili sporove pred hrvatskim sudovima ili smatraju da njena državna tijela nisu sprovela efikasnu istragu smrti njihovih rođaka civila, koji su ubijeni za vrijeme ili neposredno nakon ove akcije.