Vedrana Rudan o bolesti: Umirem od raka, sporo ide

Napisala je to Vedrana Rudan na svom blogu u novoj objavi pod nazivom "Imati d‌jecu… nemati d‌jecu…".

Kako navodi, upravo je to pitanje postavila sebi 1.000 puta u životu.

"Jedinice, propali razredi, krivi odabir posla, lijenost, prerana uskakanja u veze, nedovoljno ljubavi prema mami koja je mogla biti predsjednica Evrope da je noge držala skupljene one srijede u tri ujutro… Gd‌je bi mi bio kraj? To nije sve. Dogodio se petak, srijeda je bila zaboravljena, jedino poza drugačija. Epilog isti", napisala je ona.

Zatim se prisjetila "drečanja danju i noću, jedinica i dvojki.

"Pa d‌jeca tvoje d‌jece. Pa čuvaj, pa strepi pa se budi užasnuta noću, hoće li se vratiti, jesu li živa, zašto zavijaju kola hitne pomoći. Ko će to preživjeti? Zašto živim ili životarim ili crkavam s dvoje d‌jece kad bih mogla na pragu osamdesete s mužem u miru i sreći grickati čokoladu, a ne šepava šetati njihovog psa dok se oni drže za ruke s nekim koga vole i gledaju rovinjsko more", piše Rudan.

Upravo su je kćerke posjetile u bolnici gd‌je često boravi, a kako navodi, iz torbe je izvukla turpiju za nokte i uzela Vedranin dlan u svoj.

"Da mi budeš lijepa, mama", napisala je dalje Vedrana.

U blogu je spomenula i sina koji joj je donio knjigu i slatkiš.

"Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama", stoji u tekstu.

Nakon svega, Vedrana piše da je izašla iz bolnice i dodaje da je "lijepo biti doma i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt".

"Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru. Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije", navodi se u tekstu.

Sin joj je, kako dodaje, ispekao najbolje palačinke na svijetu.

"U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke. D‌jeca odlaze svojim kućama. 'Bokić', dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati d‌jecu? Nemati d‌jecu?", zaključila je ona svoj blog.