Ko je gori: svekrva ili punica?

Analizom brojnih sadržaja na ovu temu dolazi se do jednostavnog, a opet komplikovanog zaključka. Ko je gori određuje društvo više nego što je to u samom porodičnom odnosu, odnosno rasporedu uloga.

Ko su svekrva i punica?

Svekrva je majka supruga; punica je majka supruge. Jednostavno, ali jasno: u nekim regionima postoji i tradicionalna razlika u položaju. U patrilokalnim društvima par često ostaje bliže svekrvi jer suprug nosi prezime i porodično ima više težišta uz njegovu stranu. To nije pravilo, ali je sociološka okvirnost koja objašnjava mnoge sukobe.

Svijet

Tokom nastupa dobio jezivu poruku, ali hrabro nastavio da pjeva: To mu je bio kraj

Šta kaže psihologija? Ljuba, strah i teret uloge

Materinstvo ostaje jedna od najjačih vezanosti u ljudskom životu. Kad sin krene da gradi svoj život sa nekom drugom ženom, majka prolazi kroz složen skup osjećanja: ponosa, gubitka, ponekad i rivalstva. Za mnoge majke, uloga „ona koja stara“ nije samo stvar empatije, to je dio samopoimanja. Kad se taj identitet dovede u pitanje (pojavom kćerke/nevjeste koja preuzima dio u brizi o domu ili djeci), počinju miješanja.

Region

Javila se punica: Na žalost mog zeta, neću skočiti s Pelješkog mosta

Postoje i psihološki fenomeni koji često objašnjavaju ponašanje: "trijangulacija" (kada majka ubacuje djete u svoj konflikt sa partnerom da bi održala bliskost), materinsko „gejtkiping“ (kontrola nad brigom o djeci) i projekcije. Npr. majka projektuje svoje nezavršene ambicije ili strahove na snahu/zeta. To ne čini svaku svekrvu ili punicu „zlom“; to pokazuje psihološki mehanizam, govori se u analizi objavljenoj na sajtu "Psihologija danas".

Sociologija važna koliko i psihologija

Nije samo psihologija ta koja određuje kakvi će biti porodični odnosi. Veliku ulogu ima i samo društvo. O njemu će više reći sociologija. Patrijarhat, ekonomska zavisnost, odabir stanovanja i običaji formiraju teren.

Na našim prostorima karakteristično je bilo da domaćin sprat kuće ili dio u dvorištu namijeni za sina nasljednika. Tako da je mlada često dolazila u dom supruga i živjela sa njegovom porodicom i bila u bližim odnosima (ne nužno i boljim) sa svekrvom. Za naše društvo je takođe karakteristično da su muškarci donosioci finansijskih sredstava, odnosno, djeca su zavisna od privređivanja roditelja. Na račun finansijske zavisnosti, svekrva ima veću moć da interveniše u privatni život mladog para.

Scena

Jovana Joksimović svekrvi nikada nije oprostila: Bile smo vrlo bliske, a onda...

Ali, ni zetovima nije lako u istim situacijama. Oni koji dolaze u domove svojih supruga i često žive sa njenom porodicom, nisu u milosti punica. Nalaze se i sličnoj situaciji kao i nevjeste koje dođu svekrvi "na noge". Manjak samopouzdanja, kao i pojačana kritika, zagorčavaju odnos zet-punica.

U zajednicama gdje se očekuje da kćerka i dalje pomaže majci (često u brizi o djeci ili kući), punica ima legitimitet da učestvuje. I ponovo: taj legitimitet može preći u pretjeranu kontrolu.

Ko je "gori" - teška priča

Univerzalnog odgovora nema. Ali, postoje neki obrasci.

Svekrva često izgleda „gora“ kada je pozicionirana kao upravljač doma (pojačano u patrilokalnim porodicama). Njeni postupci mogu biti percipirani kao pokušaj da održi vlast nad domovinom, tradicijom i nasljedstvom. Snaha tu doživljava konkurenciju. Nije riječ samo o emocijama, već i o materijalnoj i simboličkoj moći.

Scena

Svekrva pogledom ubija snaju: Prizor sa svadbe u BiH je noćna mora svake mlade

Punica može biti „gora“ u situacijama kad je kćerka postavljena u ulogu njene nastavljene pomoćnice (briga o unucima, dnevni poslovi). Tada se umiješanost često pravda kao „pomoć“, ali u stvarnosti osporava autonomiju para.

Dakle, studije poručuju da nije stvar u "goroj" ženskoj figuri, nego u tome ko ima strukturni pristup i koji su interesi u pitanju.

Opet malo psihologije: Ko koga više voli?

Kakva će svekrva/punica biti odlučuje i uloga oca u porodici.Kćerke često razvijaju bliske obrasce identičnosti sa majkom jer učenjem i praktičnim modelom preuzimaju uloge njene nege. Posebno u društvima koja žene socijalizuju ka negovanju i domaćim zadacima. To može stvoriti bliskost i jednu vrstu prenošenja zadataka (koja ponekad postaje izvor opterećenja).

Porodica

Svekrva i snaja napravile haos: Nećeš ti meni govoriti kad ću rađati

Sinovi mogu biti emotivno povezani sa majkom na način koji uključuje i želju za utjehom, posebno ako je očinska figura nedovoljno emotivna ili distancirana. U nekim slučajevima sinovi ostaju „prikačeni“ na majku i u zrelom dobu, što može stvarati konflikte u braku (imajte na umu da tu uticaj imaju i kulturne norme o muškosti i popularni modeli ponašanja), tvrdi se u članku objavljenom na sajtu BMC Psihology.

Ko se više miješa?

Ni ovo nema jednostavan odgovor. Bitan je motiv! Zaštitnička majka se miješa jer se plaši za dijete, kontrolna majka zbog potrebe za moći, a sebična zbog usamljenosti. Koliko će se miješati zavisi od:

• ekonomske zavisnosti,
• blizine (fizičke i emocionalne),
• očekivanja rješavanja krize (npr. ko pasivno ili aktivno uzima brigu o unucima),
• porodične istorije nerazrješenih ljubavno–moćnih odnosa.

Koga treba kriviti?

Kolektivne krivice nema, samo individualne. Ali, postoje temelji koji osiguravaju da će neko biti "gori. Sistem i uloge često stvaraju uslove u kojima pojedinci reaguju na način koji ih čini "gorim" u očima druge strane. Jedna od najopasnijih priča je da problem leži u „svekrvi/punici“ kao zlonamernom biću, a ne u strukturama moći, očekivanjima i nerazvijenim granicama.

Zaključak svega bi bio da "gora" nema ime. Krivicu preuzima onaj ko ugrožava (miješa se) u brak mladog para. Svekrva i punica su uloge; ljudi koji ih nose nose i strahove, navike i tugu. Ako moram da dam jednu refleksnu ocenu: gora je ona strana koja manje voli oslobađanje, ona koja ljubav miješa s kontrolom. A to, nažalost, možeš naći i u svekrvi i u punici, ponekad istovremeno.

Za dio teksta upotrijebljena je i analiza Univerziteta Nebraska.