Pismo za nebesku klupu

"Lauški“, odgovorio si mi kao iz topa "taj kad znaš-onda znaš sve svjetske jezike“.

Nasmijao sam se od srca. Imao si taj vic u karakteru. Znao si, očas posla, da napraviš šalu, a nije ti bilo teško da loše dane okreneš na zajebanciju.

"Ali, ja vama migam cijelo vrijeme, a vi niste skontali. Ajde, do mene je.“ da sad ne dužim ko je bio "žrtva“. Prasnuli smo u smijeh iako smo se dvadesetak sekundi prije, skoro, pa posvađali svi između sebe zbog tvoje ujdurume koju si režirao u tren oka.

Gledao si nas i čudio se i dalje kako nismo skontali da nam „migaš“.

"A, budala, e.“, zaigrao ti je brk pun zadovoljstva što si nas opet sve zajebao.

Rijetki su, te godine, vjerovali da može da se napravi ono što se napravilo. Znam trojicu koji su bili ubijeđeni da se može napraviti čudo, ali svi dobro znamo da nam se nisu davale neke velike šanse.

Da se ne lažemo, ni „objektivna banjalučka publika“ nije baš bila puna vjere kada si se latio posla. Naprotiv.

A, onda...

"Kad smo krenuli-jednostavno nismo mogli da stanemo.“ tako ćeš da pričaš mjesecima kasnije pred kamerama u Trofejnoj sali kada smo snimali „1740 minuta“.

Vjera, rad i posvećenost za snove koji su postali java. U tome je tvoja najveća pobjeda. Amanet je to koji si ostavio svima nama.

Nisam fudbalski znalac, pa da pričam o taktici, rotacijama, napadu iz tranzicije, odbrani nakon prekida. Ima pametnijih i pozvanijih od mene koji tim poslom treba da se bave i koji bi trebalo da pričaju o tvom trenerskom pečatu i načinu na koji si igrao.

Ja ću, kako me misli nose, da pišem o tvojim djelima kojima sam bio svjedok.

Djelima koja ću da pamtim, djelima zbog koji sam se, tog prokletog 3.novembra 2025. godine, osjećao kao da sam izgubio roda rođenoga.

"Znao je sa ljudima. Imao je taj dar od Boga.“ reći će tvoj Darko u Banskom dvoru. Bio si jednostavan čovjek koji bi lako drugima ušao pod kožu.

S jutrom u Nikoziji ispijali smo kafu. Pakovao sam neke stvari u ranac i čekao taksi da me odveze do centra grada.

"Ajde, učini mi uslugu. Malo grad da mi fotkaš. Ne stižem ništa da vidim, a žena i moji me stalno pitaju gdje smo bili i šta smo vidjeli. A, ja samo na hotel i stadion stignem. Sramota.“ zla kob „blago vama vi samo putujete“ posla nije ni njega zaobišla.

Odužiće mi se tako što će na konferenciji da priča engleski, da ne moram ja svojim „novovaroškim“ da zabavljam prisutne novinare. Bila je to ponuda koja se ne odbija, a ne bi se odbilo ni da se nije ponudio, da ne bude zabune.

Na moje da li mu treba još nešto uzvratio je momentalno:

"I, vidi malo ove fotografije moje...ako može neka sa kosom da bude, a ne ova ćela da je u prvom planu stalno.“ , reče mi ozbiljnim tonom.

Foto montažu, sa frizurom, na kojoj si isti Bane iz Sanšajna, još uvijek čuvam u telefonu.

Možda je objavimo.

Da se, tamo gore, ponovo zakoceniš kao prvi put kada si je vidio i da je pokažeš Neni Gavriloviću i toj armiji s kojom si sada za stolom dok gledate kako si srušio APOEL-a.

Živio si za fudbal. Živio si za sitne detalje koji donose prevagu.

"Ali, nemoj slučajno da igrači saznaju. To ću da im pustim na sastanku.“ pet dana uoči utakmice sa Rapidom u Banjaluci tražio si da napravimo video sa porukama koje će najbliži da upute igračima.

Svi smo se dali na posao i dan pred utakmicu uspjeli smo završimo video.

"Ne mora niko da zna. Ovo je samo za nas“, šapnuo si mi na ručku, a onda si produžio na sastanak.

Emocije su radile 200 na sat.

Pitaj nekad one koji su bili tada u sali na sastanku.

Nakon devedeset minuta na Gradskom ostali smo u igri, a tamo u Beču malo je nedostajalo da im...dobro je to bilo!

Pamtiću i Ljubljanu.

"E, što se mene tiče, ja sam već pobijedio ako sam tebe dočekao da vidim na konferenciji za novinare nakon 15 godina. To je dokaz koliki je ovo uspjeh.“ našalio si se na račun kolege koji te pratio još za tvojih igračkih dana.

Potcijenili su nas u Ljubljani. Mislili su da će lako. Bili su snishodljivi. Svašta su pisali i pričali.

"Ma, dobićemo. Vidjećeš.“, Jandra i ti niste imali dilemu niti jednog časa.

Jebeš ga, do tada ste me već uvjerili da ste „nenormalni“ i da ne govorite to tek tako, ali opet...imaš onaj neki crv sumnje da sve može naopako okrenuti. Fudbal je to, jebiga.

"Šta sam ti rekao juče?“, upitao si me dok smo se penjali na konferenciju za novinare.

Na povratku u svlačionicu sreli smo i onog što nam je ocrnio Banjaluku. Nisam izdržao. Prekršio sam normative profesije kojom se bavim, ali nekad...pravila ne važe.

"Sram i stid da te budu, bruko jedna novinarska. Sramota si naše profesije.“ svašta sam mu sasuo u lice. Ćutke je gledao.

Bio si pola koraka iza mene, ali si zastao dok sam "držao slovo“.

"Ma, sram da te bude. Tako da se ponašaš. Sramota.“ Nastavio si odmah nakon mene da "bljuješ vatru“.

Zaćutali smo na tren u liftu.

"A, zašto mi napadosmo ovog dobrog čovjeka?“ upitao si me sa čuđenjem.

Kroz smijeh, i sam iznenađen tvojom reakcijom, pokazao sam ti šta je pisao koji dan ranije.

"Vraćaj se gore da mu još nešto kažem, sram ga bilo.“ , sada si se i sam „upalio“ više nego ja.

Nije bilo potrebe.

Bilo je vrijeme da slavimo najveći uspjeh u našoj istoriji.

Kasnije ću to da prepričam i da se pohvalim kako si odmah stao uz mene, a ti nećeš propustiti priliku da šeretski dobaciš.

"Izružio je čovjeka ni krivog ni dužnog. Još i mene ubaci u frku“, zajebavao si se na moj račun.

Proklet bio taj 3.novembar.

Nisi trebao tek tako da odeš.

Rogatica je malo mjesto. Usudiću se reći, bez loše namjere, nekad kao i da je zaboravljeno od svih. Kažu, da postoje zapisi još iz 1425. godine u kojima se Rogatica, pod tim imenom, spominje. Sedamdeset je to godina prije nego što će se Banjaluka spomenuti.

Romanijski je to kraj.

"Na Romaniji kamen priča, a čovjek drži riječ.“, tako kažu za ljude tog kraja.

Uče ih od malih nogu da pričaju djelima.

Bez "šuplje“.

Tamo "šuplja“ ne prolazi.

Iz Rogatice je krenuo na svoj put.

"Mladen je dokazao da se poštenim i predanim radom može napraviti nešto u životu. Otišao je sa 18 godina i sa jednim koferom u ruci iz Rogatice. Nismo bili dobrog imovinskog stanja. Bili smo prosječna porodica. Otišao je u Bijeljinu, Ugljevik, a onda u Mostar. Gde god je bio, ostavio je neizbrisiv trag. Na kraju je došao u svoju Banjaluku. Kažem svoju jer je to uvijek isticao-da mu je Banjaluka druga kuća.“ slušao sam kako Darko, dok mu se srce kida na komade od tuge i ponosa, priča o svom bratu.

Dug put je prevalio Mladen Žižović od Rogatice do Beča. Popločan je to put obrazom i datom riječi. Kalio se on i propatio, ali nikada nije odustao.

"Mora nam se vratiti. Večeras mora da nam se vrati za sve.“ ispričaće Siniša Mrkobrada uoči onog epskog dvoboja sa Klaksvikom kako je Žile vjerovao da je kucnuo čas da se ispiše istorija i da sva ona muka konačno dođe na svoje.

Od Rogatice do Beča.

Za vječnu slavu!

Hvala ti, prijatelju, za dane koji će da se pamte u ovom gradu sve dok Vrbas Banjalukom teče.

Hvala ti za one sitne lekcije koje su nas učile životu.

Pamtićemo i pričaćemo o tebi , svaki put, kada se okupimo u kafani „Dodaj, ne driblaj“ na adresi Mladena Žižovića broj 8.