Kostović: Mijenjanjem naziva ulica i trgova pokušavaju izbrisati tragove Srba

Kostović je kao jedan od primjera naveo 6. novembar 1918. godine, Dan oslobođenja Sarajeva u Prvom svjetskom ratu, kada je srpska oslobodilačka vojska dočekana sa oduševljenjem svih stanovnika grada, a u istorijskim izvorima su sačuvani dirljivi govori poglavara islamske zajednice i političkih predstavnika bosanskih muslimana.

"Kao spomen na taj događaj, Sarajevo je imalo ulicu 6. novembra, trg Živana Rankovića, prvog srpskog vojnika koji je ušao u Sarajevo i Obalu vojvode Stepe Stepanovića što je simbolično podsjećalo na put kojim su srpski vojnici ušli u grad", rekao je Kostović za Srnu.

Kostović je napomenuo da postoje mnogi istorijski dokumenti koji o tome svjedoče, a jedno od njih je sjećanja ljekara Milana Jojkića sačuvano u d‌jelu

"U susret srpskoj vojsci u Sarajevu 1918. godine".

"Sarajevo se obuklo u najsvečanije ruho, da dočeka srpsku vojsku, da dočeka braću srpsku iz Srbije. Na Žutoj tabiji, na mjestu na kome se decenijama vila carska austrijska zastava, vije se srpska. Vije se kao simbol slobode, pozdravlja veselo lepršajući se u zraku, junačku, nepobjedivu srpsku vojsku… Potpukovnik Ranković i ja, svaki u svome kutu, naslonjeni glavom na ruku, sjedimo, ćutimo i plačemo…", kazivao je Jojkić.

Kostović podsjeća da je, prema dokumentima, Jojkić bio u tročlanoj delegaciji Narodnog vijeća koja je bila određena za sastanak sa komandantom Druge srpske armije, vojvodom Stepanovićem u Višegradu gd‌je je dogovoren ulazak srpske vojske u grad kako bi se uspostavio red.

PRVI SPRSKI VOJNIK U SARAJEVU - DOKUMENTI KAO DOKAZ

U voz koji je krenuo 6. novembra 1918. godine u 10.00 časova iz Višegrada za Sarajevo, ukrcali su se vojnici 14. puka Timočke divizije. Komandovao im je Živan Ranković. Osim njega, u voz su se ukrcali njegov ađutant, kapetan Petrović, sa više oficira, vojni sveštenik, te 160 vojnika. U Sarajevo su ušli u 16.30 časova.

Okupljeni narod u Sarajevu, oko 30.000 ljudi, gotovo bez daha, očekivao je da vidi prvog srpskog vojnika.

"Prvi je iz voza iskočio potpukovnik Živan Ranković. Vitka i simpatična pojava mladog srpskog potpukovnika učinila je neobično divan utisak. Izrazima oduševljenja i radosti nije bilo kraja", navodi Jojkić.

Ranković je ostavio utisak i na Jojkića koji piše za njega da plijeni pojavom kao da ga je "Srbija izabrala da osvaja srca kao što je osvajao zemlje i gradove".

"Govorio je glasom melodičnim, lasnim, mekim. Vidi mu se da je uzbuđen i tronut do srca. U kratkom svom govoru izrekao je sve što osjeća srpski vojnik kad prvi put u životu stupa na bratsku bosansku zemlju", piše Jojkić.

ULICE KOJIH VIŠE NEMA

"Živan Ranković i 6. novembar. Trg i ulica nekadašnjeg Sarajeva, te Obala Stepe Stepanovića, čuvale su uspomenu na ovaj slavni datum koji je nekada bio u srcima svih stanovnika Sarajeva, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost", navodi Kostović.

Kostović kaže da Trg podno Bistrika, formiran početkom 20. vijeka izgradnjom austrougarskih vojnih zgrada sa obje njegove strane, zbog čega je na početku nazvan Vojni trg, dobio je 10. januara 1919. godine naziv Rankovićev trg.

"Nakon Drugog svjetskog rata nazvan je Trg 6. aprila, po nekom novom oslobođenju, da bi 1993. godine ponio naziv Austrijski trg koji ima i danas. Oni koji su mu dali ime time prikrivaju, ali ne i prekrivaju, i 6. novembar i 6. april", konstatuje Kostović.

Kostović kaže da se Ulica Bistrik koja ide od Miljacke, pored nekadašnjeg Rankovićevog trga, pa sve do vrha Bistričkog potoka, tako nazivala do 1931. kada je dobila ime po 6. novembru, Danu oslobođenja Sarajeva.

"Izuzev Drugog svjetskog rata, taj naziv je nosila sve do 1993. godine, kada je opet preimenovana u Ulicu Bistrik. O Stepi Stepanoviću i njegovoj obali, koja je ponijela to ime 1919, malo je jedan tekst. Obala je nosila ime jednog od najslavnijih i najomiljenijih srpskih vojskovođa koji je za kratko vrijeme službovanja u Sarajevu osvojio simpatije svih njegovih stanovnika. Tokom Drugog svjetskog rata nosila je naziv po Adolfu Hitleru, da bi vojvoda dobio svoju obalu odmah po oslobođenju. Od 1993. godine nosi naziv Obala Kulina bana", naglašava Kostović.

NI TRAGA DA SE NARODNO POZORIŠTE ZVALO POZORIŠTE KRALjA PETRA PRVOG

Kostović kaže da danas nema ni desetine drugih obilježja koja su svjedočila o Srbima u Sarajevu, te da se u sadašnjoj "zvaničnoj" veriziji svjesno iz istorije institucija i ustanova izbacuju neki periodi.

"Tako da imamo primjer da na zvaničnoj stranici sarajevskog pozorište nema ni traga da se godinama zvalo Pozorište kralja Petra Prvog Oslobodioca", ističe Kostović.

Kostović je ocijenio da prikrivanjem dijela istorije, Sarajevo ne dobija ništa.

"Tim potezima prikrivanja istorije Sarajevo ne dobija ništa, osim jednokratnih jeftinih političkih poena za pojedince, a kao glavni grad gubi mnogo. Legitimet prije svega", smatra Kostović.

IZ URBANOG TKIVA SE POTISKUJU TRAGOVI JEDNOG NARODA

Sociolog Vladimir Vasić je ocijenio da proces preimenovanja ulica i reinterpretacije javnog prostora u Sarajevu nije neutralan administrativni čin, već jasna poruka o tome ko ima pravo na sjećanje i vidljivost u društvu.

"Kada se iz urbanog tkiva potiskuju tragovi jednog naroda, to se sa pravom doživljava kao simbolička marginalizacija, a ne kao puka tehnička promjena. Sarajevo danas pokazuje kako politika sjećanja može postati sredstvo sužavanja, umjesto širenja zajedničkog identiteta. Primjeri poput Marijin Dvora, Hotela `Evropa` ili Baščaršije podsjećaju da je ovaj grad istorijski bio slojevit i višeznačan – i upravo to se ne smije svoditi na jednu dominantnu priču", rekao je Vasić za Srnu.

Ako se javni prostor oblikuje tako da odražava samo jedan identitetski narativ, dodaje Vasić, onda se ne gradi zajednica, nego se produbljuju postojeće pod‌jele.

"Društvo koje briše složenost vlastite prošlosti rizikuje da izgubi i sposobnost za zajedničku budućnost", smatra Vasić.

IMENOVANjA SREDSTVO POLITIČIKE KONTROLE

Predsjednik Udruženja građana "Istina i pravda" Dušan Šehovac upozorio je da se

političkom kontrolom nad javnim prostorom, imenovanja postaju sredstvo oblikovanja kolektivnog pamćenja.

Šehovac je ocijenio da promjene naziva mjesta, ulica, trgova, mostova i institucija u Sarajevu nisu izolovan ili administrativno tehnički proces, već odraz dubljih društvenih i političkih transformacija.

"One proizlaze iz tri ključna razloga. Prvi je distanciranje od komunističkog nasljeđa, ali ne nužno i od antifašizma. Nasljeđe nakon Drugog svjetskog rata bilo je oblikovano kroz spoj antifašističke borbe i socijalističkog poretka, pa se promjenom sistema dio tog simboličkog prostora preispituje i redefiniše", kaže Šehovac.

Šehovac ukazuje da je drugi razlog nacionalna afirmacija — potreba da se, nakon raspada SFRJ i rata devedesetih godina prošlog vijeka, jasnije izrazi bošnjački kulturni i istorijski identitet u javnom prostoru.

"Treći razlog je snažno iskustvo rata 1992–1995, zbog kojeg imena iz novije istorije često dobijaju prednost nad starijim slojevima sjećanja", kaže Šehovac.

Šehovac napominje da se ova tri procesa materijalizuju kroz više ključnih elemenata, od kojih je jedan politička kontrola nad javnim prostorom, gd‌je imenovanja postaju sredstvo oblikovanja kolektivnog pamćenja.

On ukazao da je jedan od element i novac, kao i jačanje bošnjačkog kulturnog identiteta kroz veću prisutnost nacionalnih simbola i ličnosti.

Među ovim elementima su i redefinisanje identiteta zajednice, kroz selekciju onih ličnosti i događaja koji se smatraju reprezentativnim, kao i distanciranje od socijalističkog nasljeđa kao političkog i ideološkog okvira.

"Peti element je davanje prednosti imenima iz posljednjeg rata i novije istorije, koja neposredno odražavaju savremeno iskustvo i traumatične događaje", naglasio je Šehovac.

Šehovac konstatuje da su posljedice takvih promjena višeslojne.

"S jedne strane, one mogu doprinijeti jasnijoj identitetskoj artikulaciji i osjećaju pripadnosti većinske zajednice. S druge strane, ukoliko se sprovode bez šireg konsenzusa, dovode do sužavanja zajedničkog prostora sjećanja, slabljenja integrativnih narativa, poput antifašizma i produbljivanja društvenih pod‌jela", ukazao je Šehovac.

Šehovac smatra ključni izazov nije u samoj promjeni naziva, nego u pronalaženju ravnoteže između legitimne potrebe za identitetskom afirmacijom i očuvanja društvene kohezije u pluralnom društvu