Pismo čitaoca: Nije ljubav fotografija

Međutim, nisu sve fotografije dobre i korisne, koliko god većina njih služi nečemu dobrom, postoje i one fotografije koje ljudima mogu uništiti život. Jedna od takvih je nedavno procurila u javnost, a na njoj se nalazi folk pjevač Aca Lukas, čovjek ionako kompromitovanog ugleda, u društvu sa Naserom Orićem, čovjekom kojeg je i međunarodni i domaći sud proglasio nevinim poput novorođenčeta.

Odmah su planule mreže i očekivana reakcija javnosti, a stvari su kulminirale otkazivanjem koncerata pomenutog izvođača popularne muzike na Jahorini... Da je imao pameti, kao što nema, Lukas bi drugi dan izašao, izvinio se svima i ogradio se od svojih postupaka na način kako to dolikuje - poštujući žrtve čovjeka kojeg je međunarodni i bejha sud proglasio nevinim poput novorođenčeta, i za pola godine, godinu, stvari bi legle na svoje. Međutim, niko mu nije rekao da Srbi pamte kao amebe, i da nemamo kulturu lova na vještice kao neki od naših komšija.

Na nagovor svog, očigledno frustriranog i intelektualno potkapacitiranog menadžera, Saše Mirkovića on je krenuo u kontraofanzivu i počeo da se obračunava sa Dodikom, i to ni manje ni više nego - na federalnim medijima. Šta god da imaš reći o bilo kojem srpskom političari, federalni mediji su poslednja adresa na koju trebaš zakucati i reći sjedite da pričamo. Naročito je komična situacija u kojoj Saša Mirković, koji se godinama svađa sa estradom po TikToku i raspreda tračeve, odjednom počinje da raspreda političku situaciju u BiH i razmatra ko je predsjednik a ko nije.

U svakom slučaju, bez imalo lažne empatije, mislim da je Lukas u svemu ovome žrtva. Prije svega je žrtva svojih poroka i svojih životnih izbora, čisto sumnjam da može racionalno da rasuđuje o bilo čemu - od toga da sjedi sa Orićem pa do toga što ga Mirković voda k'o mečku po televiziji i vodi svoje bitke preko njegovih leđa. U tom pogledu, mogu, govoreći u svoje lično ime, da pređem preko nekih postupaka jer znam da nisu učinjeni uz uvažavanje zdravog razuma. I da mu menadžer nije spomenuti Mirković, siguran sam da bi drugačije reagovao.

Ono što je suštinski problematično je koliko smo lako normalizovali druženje sa ljudima poput Nasera Orića. Javna je tajna da on svako malo sjedi sa nekim našim biznismenima, ljudima iz podzemlja i tome slično. Ljudi, u strahu, ćute i gledaju svoja posla, gledajući da se ne zamjere nekom lokalnom kabadahiji. Zato je ovaj slučaj važan, ne zbog Lukasa, on je svakako bivši čovjek, nego zbog nauka za ubuduće. Više bih volio da znam ko je sve sjedio sa Orićem, samo nije bio dovoljno glup ili naivan da ga fotografišu. Ne želim da uzmem tapiju na to šta je javni moral, niti mogu da definišem šta javni interes jeste, ali sasvim sigurno mogu reći da javni interes nije normalizacija ljudi poput Nasera Orića, kojeg je međunarodni i bejha sud proglasio nevinim poput novorođenčeta.

Mi svakako nismo dužni da se pravdamo međunarodnom i bejha sudu, ali jesmo dužni da poštujemo one preklane vratove u Podrinju, da poštujemo djecu koja nisu dočekala da budu muškarci i žene. Iz pijeteta prema njima, takvo ponašanje moramo sankcionisati disciplinovanjem kičme onih koji zaborave, i da podsjetimo one koji ne znaju.

(Autor poznat redakciji)