U 104. godini preminula najstarija Stočanka i jedna od najstarijih Hercegovki

Baka Ivana rođena je 1922. godine, a njen životni put obilježili su težak rad, siromaštvo, ratovi i porodična požrtvovanost. U razgovoru za večernji prije četiri godine svjedočila je o vremenu koje je danas teško i zamisliti.

„Svašta sam u životu radila, imali smo i stan. Samo nisam tkala, ali sve sam za tkanje pripremala. Iz naše su kuće udate četiri d‌jevojke još u onom teškom vremenu. Kad sam ja ovd‌je došla, nigd‌je ništa, sve je bilo srušeno. Bila je samo ova današnja soba, ondašnja domarica“, prisjećala se Ivana.

Govoreći o godinama nakon Drugog svjetskog rata, opisala je povratak porodice iz izbjeglištva i borbu za puko preživljavanje.

„Kad sam ovd‌je došla još 1946., bili su tu samo jedan konj i jedna stara krava. Vratili su se naši iz Slavonije, gd‌je su bili izbjeglice. Nije se imalo što jesti. Sjećam se kako je pred kućom bila jedna velika košćela. D‌jevojčici smo davali košćele, jer je bila gladna. Gonila sam i drva u Stolac.“

Iako su, kako kaže, neki smatrali da je to sramota, nju to nikada nije bilo.

„Meni nije bila. To mi je bila hrana i dinar. Niko nije bio zaposlen. Nije bilo motorne pile, nego sjekira. Otišla bih u ogradu, rascijepila drva, ujutro natovarila konja i u Stolac“, govorila je baka Ivana, dodajući kako je uprkos svemu tada život bio lakši.

Kasnije su, kako je svjedočila, imali stoku i zemlju, ali ni tada bez nevolja.

„Prve se godine zemlja nije imala čime posijati. Suprug je morao ići blizu Dalmacije i na vratu donijeti trideset kila ječma. Poslije smo imali svega. I onda je opet došao rat. Mislim da sam tri rata preko glave preturila.“

U poznim godinama živjela je u zajedničkom kućanstvu sa sinom, snahom i dvojicom unuka. Pratila je vijesti i bila u toku s aktualnim događajima, pa i pandemijom koronavirusa, ali je znala reći kako se „te napasti ne boji jer ne ide od kuće“.

(Hercegovina.info)