Pjesma, koju je nakon velikog broja samoubistava Tito zabranio, zove se "Pluća su mi bolna" i smatra se jednom od najtužnijih pjesama koja je ikad napisana na jezicima sa naših prostora.

Njen autor je Dragiša Nedović, koji je pisao i poznatu staru pjesmu "U lijepom starom Višegradu", kao i veoma popularnu "Stani, stani Ibar vodo", zatim "Kome šumiš, oj Moravo", "Negde u daljini pogled mi se gubi", "Na Moravi vodenica stara", "Šumadijo rodni kraju","Kome šumiš, oj Moravo", "Igra kolo kraj Nišave", "Zarudela zora na Moravi", "Beograde, grade na Dunavu", i mnoge druge.

Život ga nije štedio i bio je na korak od smrti 1941. godine kada je već bio izveden pred streljački vod u Šumaricama u Kragujevcu. U posljednjem trenutku su ga, kao poznatog tekstopisca, odvojili na stranu i izbjegao je sudbinu mnogih Kragujevčana. Kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u njemačkom radnom logoru u Dormagenu.

Po povratku u Kragujevac nekoliko godina po okončanju rata, tačnije 1950. saznao je da je obolio od tuberkuloze. Tada je i napisao pesmu "Pluća su mi bolna".

Pjesmu je prvi izveo Zaim Imamović, ali je ona veoma sugestivno djelovala na slušaoce, te je u to vrijeme širom Jugoslavije zabilježen veliki broj samoubistava ljudi oboljelih od tuberkuloze.

Priča se da su tada Centralni komitet i Tito odlučili da se ploča povuče iz prodaje i zabrani njeno izvođenje, uz objašnjenje da navodi na samoubistvo.

Tek kada je 10 godina kasnije jednom prilikom Jovanka Broz, za koju se neko vrijeme pričalo da je bolovala od ove bolesti, navodno je naručila ovu pjesmu na jednom slavlju, zabrana je prekinuta.

Nažalost, iako se izliječio od tuberkuloze, došli su problemi sa srcem. Od posljedica srčanog udara je 1966. preminuo u 49. godini života. Iza sebe je ostavio sina Aleksandra, ćerku Radu i oko 800 pjesama.