Vilijem Montgomeri, američki diplomata i ambasador SAD-a u Beogradu nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa govorio je u dokumentarcu "Konačni pad" o tome kako je američka administracija podržavala kroz logistiku i novac opoziciju u Srbiji.

"Izgledalo je da je najlakše da se stupi u kontakt sa njima da se na svake dvije-tri nedjelje organizuje neka međunarodna konferencija o Balkanu. Ali takođe, nekoliko puta neko bi došao da se vidi sa mnom u Budimpešti, ili bih ja išao da se vidim sa njima u Crnoj Gori", objasnio je Montgomeri.

Lider PDP-a Branislav Borenović upravo na ovakvim ili sličnim forumima i konferencijama učestvovao je nekoliko puta. Od Majamija, preko Vašingtona.

U februaru je učestvovao na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji na temu očuvanja stabilnosti i razvoja demokratije u centralnoj i istočnoj Evropi koja se u organizaciji američkog Florida internacionalnog univerziteta i švedske Fondacije Jarl Hjalmarson održava u Miamiju.

Tu je i seminar Ifimes-a, na kojem su prisustvovali njemački političari.

Na ovakvim forumima Montgomeri je objašnjavao da se ne daju isključivo pare.

"Kako da prikupite sredstva, kako da privučete članstvo, kako da budete sigurni da će glasati za vas, koga da kontaktirate na dan izbora i pozovete da glasa. U jednom vrlo širokom spektru aktivnosti omogućavali smo obuku i sredstva. Mislim da bi bez tih sredstava i obuke bilo mnogo teže svrgnuti Miloševića. Ne nemoguće, ali teže", rekao je Montgomeri.

Kontakti opozicije u Srbiji i nevladinih organizacija postali su učestali kada je ambasador u Hrvatskoj, Vilijem Montgomeri otvorio predstavništvo za Srbiju u Budimpešti.

Nakon toga krenuli su masovni odlasci u Budimpeštu, po novac, po savjete, po ideje, svjedočila je novinarka Ljiljana Smajlović.

Novac je preko granice prenošen isključivo u gotovini.

"Većina para iznošena je iz Budimpešte. Imao sam jaknu sa duplom kragnom u koju je moglo da stane mnogo novca. Sam sam vozio, pozdravimo se na granici i uvijek su me puštali. Nisu pravili probleme. Kad dolazim, kažu mi broj sobe u koju da uđem i tu me pakuju. Kad pređem u Srbiji tu me raspakuju. Nisam ni brojao. Ali tako je novac dolazio u Srbiju", rekao je Velimir Ilić, tadašnji član DOS-a.

I ovo je važan podatak koji oslikava trenutnu situaciju u Republici Srpskoj. Prije nekoliko dana u automobilu u Gradišci koja je uz granicu, pronađen je automobil u kojem je bilo 10.000 evra i promotivni materijal jedne političke partije. Četiri osobe koje su se nalazile u automobilu nisu znali da objasne porijeklo novca, a među njima je bio i ujak Vukote Govedarice.

Policija sumnja da se novac unosio tako što bi svaka osoba koja bi se nalazila u autu  kod sebe imala sumu novca koju je dozvoljeno prenijeti preko  granice, a vozač bi bio nagrađen sa 100 evra. Tako je bilo i u ovom slučaju. 

"Put tog međunarodnog novca, barem kada su stranke u pitanju nije išao legalnim tokovima. Postoje raznorazne priče o iznosima, ali moram da kažem da u DOS-u nikada nismo izvršili presjek", rekao je u pomenutom dokumentarcu tadašnji član DOS-a Nebojša Čović.

"Rekao bih da su EU i SAD, uključujući i pomoć gradovima sigurno potrošile mnogo više od 100 miliona dolara. Mnogo više", kaže Montgomeri.

U tekstu koji je objavio “Forin afers”, a koji potpisuje Dejvid Šajmer, i koji se bavi uplitanjem američke obavještajne agencije CIA u izbore, navode se detalji i svjedočenja pojedinih zvaničnika agencije, na koji način se tada i šta radilo, a sve sa jednim ciljem – svrgavanjem Slobodana Miloševića.

– Ne znam da smo javno rekli da je naš cilj promjena režima – rekao je Džejms Obrajan, tada specijalni izaslanik Bila Klintona za Balkan.

“Forin afers” navodi da su od sredine 1999. godine, pa do kraja 2000. i javne i privatne američke organizacije potrošile oko 40 miliona dolara na razne programe u Srbiji, podržavajući ne samo Miloševićevu opoziciju, već i medije, građanske organizacije i inicijative koje su pozivale na glasanje.

Jedni radili javno, a drugi tajno

Takođe, navodi se da su Stejt department, USAID i nevladine organizacije koje je finansirala Amerika to radile javno, ali da je CIA to činila u tajnosti.

I ovo je važan podatak jer lideri opozicionih partija često goste ili su gosti velikih nevladinih organizacija u BiH.

Ranije smo pisali o Fondaciji Konrad Adenauer i Jeleni Trivić.

Autor teksta navodi i da mu je Džon Sajfer, svojevremeno operativni oficir CIA, rekao da je između 1991. i 2014. godine znao za samo jednu “uspješnu” operaciju miješanja ove organizacije u izbore – u Srbiji 2000. godine.

– Bilo je tajnih napora da se pokuša sa podrškom protivljenju Miloševiću – rekao je Sajfer, uz podsećanje da je CIA, nakon što je Klinton obavijestio odabrane članove Kongresa, radila “podržavajući i finansirajući i pružajući pomoć određenim kandidatima opozicije – to je bila glavna stvar”.

Sajfer, koji je postao šef CIA u Srbiji neposredno nakon izbora, objasnio je da je agencija dala “sigurno milione dolara“ u kampanju protiv Miloševića, uglavnom sastajući se sa ključnim liderima srpske opozicije van granica zemlje i “pružajući im gotovinu” na licu mjesta.

Službenici CIA, za razliku od drugih vladinih zvaničnika SAD-a, mogli su da rade u tajnosti.

– Zbog prirode i načina na koji radimo – objasnio je Daglas Vise, tadašnji operativni oficir CIA sa sjedištem na Balkanu.

Kazao je i da je učešće američke obavještajne agencije u izborima bilo “značajno”, dok je Vašington koristio “sve instrumente nacionalne sile u Srbiji kako bi stvorio rezultat koji je bio ugodan za SAD”.

Napomenuo je da su zvaničnici Vlade Srbije dali zasluge CIA za njihovu pobjedu iza zatvorenih vrata.

– Mnogi ključni igrači koji su postali vodeće osobe u zemlji nastavili su da se sastaju sa nama i da nam govore da su naši napori doveli do njihovog uspjeha – rekao je Sajfer, “u smislu da smo im pomogli u svemu, od oglašavanja do finansiranja do načina na koji su stvari uradili tokom kampanje”.