Uz knjigu srpskog nobelovca Ive Andrića prisjetio se svega toga i istakao da "zna da je njegovo vrijeme prošlo i da polako odlazi sa ovog svijeta". Ponovo ima rak i ne vjeruje da će uspjeti da pobijedi opaku bolest još jednom.

"Andrićevi 'Znakovi pored puta' možda nije baš idealna knjiga za ponijeti na plažu, pogotovo ako vam plaža nije blizu (knjiga ima preko 600 stranica), ali svakako je vrijedi pročitati još ovog ljeta Odmah poslije one Mitrovićeve koju sam sinoć preporučio. Riječ je o fragmentima njegove životne i duhovne borbe, mudrustima do kojih je došao tokom svog vijeka i nekih zanimljivih dešavanja sa njegovih putovanja", počinje izlaganje Ćiro.

Zatim prelazi na dijelove koji njega najviše pogađaju...

"Najviše se, međutim, bavio upravo onim pitanjima koja i mene u posljednje vrijeme najviše zaokupljuju: pitanjima života i smrti Borim se, naime, s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo i da polako odlazim s ovoga svijeta. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi oni su već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se - kada gledam ovako unazad, na što me ova knjiga konstantno tjera - napatio i previše".

Svoje emotivno izlaganje nastavlja sjećanjima na neke situacije iz života.

"Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična havarija i trebalo je sve to proći", piše Blažević.

Poseban dio posvetio je svojoj majci koja, nažalost, nije doživjela da vidi njegove uspjehe.

"Ni ovaj trenerski posao, koji možda iz drugog ugla drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja... A, moja majka, koja je bila jedna svetica, i koja je toliko vjerovala da ću ja uspjeti u životu te da ću postati neko i nešto, nije doživjela da vidi kako sam uz mukotrpan rad na kraju ipak napravio nešto od sebe. Umrla je u vrijeme moje najveće bijede i to mi je neizmjerno žao jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je to bila moja majka, želi da mu dijete uspije. U amanet mi je ostavila da se pobrinem za svoje sestre iako sam bio najmlađi, toliko je, eto, bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to zaista i učinio. Tješim se time da je ona to negdje odozgo ipak vidjela, ali da vam budem iskren, mala je to utjeha..."

Vratio se potom na knjigu Ive Andrića.

"Možda ova Andrićeva knjiga, palo mi je upravo na pamet dok ovo pišem, nije preteška za plažu samo zbog velikog broja stranica, već bi i sadržaj mogao biti malo lakši za ove tople dane, neki koji ne navodi na ovakve misli, ali moja preporuka svakako i dalje stoji. Možda ne mora biti preporuka baš za ljeto, ali za jesen svakako - i to onu životnu", poručio je Blažević.

Ćiro je uz to objavio i jedan kratak snimak i otkrio je šta mu je u posveti Andrićeve knjige napisao glumac Emir Hadžihafizbegović.

"Nije slučajno da ste se Andrić i ti rodili u istom gradu. Obojica ste me oplemenili i učinili boljim čovjekom. Hvala ti dragi Ćiro što si još davno dozvolio da ti se približim. Volim te puno, tvoj Emir", zaključio je Blažević, prenosi "Mondo.rs".