Uskršnje ostrvo, Bora Bora, Madagaskar, Rio, Buenos Ajres, Sidnej, Mozambik, Island. Krstarenje Mediteranom. Karibima. Put oko svijeta. Najbolja lokalna hrana. Najkvalitetnije cigare. Vrhunska vina. Već godinama to je svakodnevnica našeg sagovornika.

„Od Ušuaje na jugu do Tromse na sjeveru, obišli smo svaku tačku. Prelazio sam ekvator nekoliko puta, svjetske vodene kanale i moreuze, mora i sve kontinetne. Vrhunac je bio put oko svijeta, što se u mom poslu smatra jednim od najvećih izazova”, ističe Slavnić.

On dodaje da je, pored putovanja i vina, kojima se primarno bavi, i hrana bitan detalj njegove svakodnevnice.

“Na svakoj lokaciji na kojoj smo boravili jelo se i pilo lokalno. Mojoj sreći nije bilo kraja u momentima kada se degustira neka nepoznata vrsta voća, povrća pa čak i nesvakidašnja životinja, pripremljena po recepturi svjetski poznatih kulinarskih eksperata”.

Preduslovi za ulazak u, kako kaže, čarobni svijet hedonizma, sticali su se, bez njegove namjere, još od najranijeg djetinjstva. 

“Šta je hedonizam u praksi sam vidio još kao dijete u nekada kultnoj kafani ‘Underground’ koja je u godinama rata, između ostalog, služila i kao skrovište ljudima iz mog kraja. Čitave porodice su se sklanjale u lokal, koji je, kako mu samo ime kaže, bio pod zemljom, kako bi se zaštitile od bombardovanja. I svaka je sa sobom donosila brojna pića, od manje kvalitetnih do vrhunskih, koja su potom, bez namjere ili znanja uparivana sa raznim vrstama specijaliteta koji su se tu spremali. Iako predškolskog uzrasta, upijao sam sve što se tu konzumiralo, slušao savjete šta i kako da probam, šta sa čim da kombinujem, kako bi uživanje bilo potpuno. Čist hedonizam”.

Ipak, ljubav prema hrani, kaže, primarno su mu prenijeli roditelji i njihovi prijatelji, redom veliki gurmani i kvalitetni kuhari.

“Otac je zadužen za divljač, ribu, roštilj, sač, a majka za ostale specijalitete, domaće i internacionalne recepture. Neprestano su se uvodili noviteti. Takvi su im i prijatelji. Tako sam odrastao na vrhunskoj kuhinji. Prisvojio sam istu filozofiju i metodologiju života, a u ‘kulinarske’ vode uplovio još kao osnovac. Uživao sam spremati jela, učiti od drugih, a kako sam rastao shvatio sam da sam se i sam nesvjesno okružio hedonistima”.

U tinejdžerskim danima, dodaje, u prvom planu su bili “vino i gitare”, putovanja, kvalitetna meza i još kvalitetniji prijatelji koji su, kako ističe, najvažniji faktor hedonizma.

“Dotadašnji životni stil bio je ozbiljno poljuljan pitanjem koji fakultet upisati. Profesije koje su vršnjaci birali nisu me animirale i izgledale su mi nespojivo sa mojom životnom filozofijom. A od vina, hrane, društva, muzike i putovanja nije se moglo živjeti. Bar sam tako tada mislio. Suočen sa ovom životnom raskrsnicom, opuštanje sam pronalazio u vinu, oko kojeg sam se počeo sve više zanimati, mimo pukog konzumiranja. Vidjevši me, jedan prijatelj me upitao zašto ne upišem na Poljoprivrednom fakultetu smijer voćarstvo i vinogradarstvo, za koji tada, iskreno, nisam ni znao da postoji u Banjaluci. Ushićenost i entuzijazam koji su me tada preplavili i danas me drže”.

Za vrijeme studija prvi put je bio u voćnjacima i vinogradima, radio praktičnu nastavu na terenu, pekao rakije, brao i muljao grožđe, učestvovao u proizvodnji vina, flaširanju, etiketiranju, prodaji, pratio razvoj vina u hrastovim i rosfrajnim bačvama. 

“Bio sam i u samim bačvama, kada ih je trebalo isprati iznutra. Sa prijateljima koje sam stekao na studijama satima sam spremao ispite a onda i u slobodno vrijeme razgovarao o vinovoj lozi, vinu, kuhao specijalitete”.

Tokom studiranja, dva puta je odlazio na Work&Travel program u SAD, gdje je stekao nova radna iskustva ali i otkrio istinske čari putovanja.

“Putovao sam od Istočne ka Zapadnoj obali, grad po grad. Nisam propustio priliku da obiđem desetak vinarija u predivnim kalifornijiskim dolinama, u San Francisku. Nošen znanjima koje sam ponio sa fakulteta, u svakoj vinariji sam se predstavljao kao ekspert za vina iz jugoistočne Evrope, koji je došao da obiđe vinarije u cilju potencijalne saradnje i uvoza vina u naše krajeve. Iako nisam očekivao, moja priča je prošla u svakoj vinariji, a kvalitetna komunikacija sa njihovim predstavnicima donijela mi po nekoliko boca vina na poklon”.

Tad postaje ovisan o putovanjima, pa se odlazak na neki od svjetskih kruzera nametnuo kao logičan izbor, jer je bio spoj putovanja i zarade. Tada je, kaže, bio spreman da prihvati bilo koju poziciju.

“Na prezentaciji mi je pažnju skrenula pozicija somelijera. Kada su mi pojasnili da se tu traži ekspert za vina, sve su se kockice složile. Saznao sam za beogradsko udruženje Serbian Sommelier Association-SERSA, te se istog časa uputio u srpsku maticu. Tamo je pomjerena moja granica u znanju i razumijevanju hedonizma. Somelijer je bilo zanimanje o kojem sam kao tinejdžer maštao, a da nisam ni znao da postoji. Testirali smo najbolja domaća i strana vina, uparivali ih sa hranom ili cigarama, obilazili prestižne vinarije, kraft pivnice, sajmove vina, vinske šopove, barove. I to sve u krugu ljudi koji imaju iste afinitete kao ja. Bio je to jedan od najtežih ali i najljpših životnih ispita”.

Kao novopečeni somelijer i sa iskustvom iz SAD, primljen je na poziciju “wine steward” u kompaniji “Viking Ocean Cruises”. 

“Tada počinje moja karijera i otkrivanje novih horizonata na sve četiri strane svijeta. Nakon prvog ugovora savladao sam kompletnu operaciju poslovanja na brodu te bio promovisan u ‘head sommeliera’, kada počinjem samostalno voditi sve restorane i barove. Konstantno sam proširivao znanje i iskustva u svim aspektima ugostiteljstva, što je omogućilo da potom budem promovisan u ‘beverage managera’. Tada sav teret prestižne kompanije u mom polju djelovanja pada na moja leđa. Nisam imao problem sa donošenjem bitnih i riskantnih odluka, poznavanja operacija ali mi je počelo smetati što ne znam neke stvari koje moji podređeni imaju ‘u malom prstu’. Npr. o koktelima. Zato sam nastavio sa učenjem. Po povratku u Banjaluku upisao sam ‘Bar Akademiju-Bartender&Barista School of Central Europe’ i na moje veliko zadovoljstvo uplovio u sasvim druge vode ugostiteljstva. Uspješno sam završio osnove bartendinga a svoje stečeno znanje danas primjenjujem samo u hedonističke svrhe sa dragim ljudima, na zajedničkim okupljanjima”.

Želja za uživanjem i znanjem, kaže naš sagovornik, tek se probudila. 

“Nedavno sam pohađao Cheese Academy, prvu akademiju sira u Evropi, stacioniranu u Londonu. Vjerovali ili ne, postao sam prvi sertifikovani Cheese akademac sa ovih prostora, takoreći somelijer za sir. Planiram završiti i školu tekile u Meksiku, Whiskey Academy u Edinburgu, steći zvanje ‘cigar sommelier’ na Kubi, završiti kurseve u regijama Armanjak i Konjak. Od prošle godine u Kaliforniji se može steći i titula stručnjaka za kanabis, što mi takođe djeluje interesantno”, zaključio je Slavnić.

(UNA)