Svakog avgusta sjećanja se povampire. Fićo, dvoje djece u njemu, plava torba i put u nepoznato. Slike su od kojih Zdravki Damjanić i poslije 28 godina suze stanu u grlu. Prkosna kao što je i cijela Srpska Krajina bila, suzama tada, a ni sada ne da lice.
Njene kćerke, tada osmogodišnja Jovana i dvogodišnja Duška, bile su legitimni vojni ciljevi hrvatske zločinačke akcije. Oluja ih je otrgla iz ušuškanog djetinjstva iz sela Vrbnik kraj Kina. Uski putići, tek naučena vožnja bicikla, bezbrižne dječije igre, ošišane lutke. A onda zapaljena kninska tvrđava. Ti prizori su se te ‘95. smjestili u Jovaninom oku i žive do danas.
Preko Petrovačke ceste, Ključa, Banjaluke u Pančevo. Oluja ih je nosila u maticu, ali želja za Republikom Srpskom ih je dovela u Prijedor. Ipak su tu, kažu, bliže rodnom Kninu. U Vrbnik su ponovo kročili tek 2015. To više, kaže Zdravka, nije taj grad. Nema najvažnijeg - Srba.
Dinara, ipak, i dalje zove. Jovana, danas majka četvoro djece, u Knin vodi i djecu, da ne zaborave gdje su im korijeni.
Njihov dom danas je Prijedor, pričaju. Tu su izgradili porodičnu kuću. U nju i oko nje ugradili su dijelove Krajine: bunar su izgradili kamenjem od stare kuće u Vrbniku. Čuva se još i zobenica u kojoj je u zbjegu bila sva hrana koju su imali. Posebno mjesto ima ona plava torba u koju je nekada stao cijeli život Damjanića iz Knina.
