Brođani ne zaboravljaju 3. mart, dan kada je izvršena agresija na njihov grad. Godine prolaze, bol ne jenjava, kažu porodice stradalih.
Upalili su svijeće za najmilije koji su dali život u odbrani Broda.
Među njima je bio i Miroslav Dujanić, tada dvadesetogodišnjak.
Stana Dujanić, majka poginulog borca
"Reko mi je doktor da nije samo pogino nego je i zapaljen. On je izgleda uhvaćen živ, ne znam ni ja, ali ima kaseta u Supu i na kaseti sve. Vidi se moj sin gdje leži i kako se kosa viori", priča Stana Dujanić, majka poginulog borca.
Danima se, pričaju Brođani, zveckalo oružjem. Pošli su na pregovore da pokšaju da spuste tenzije. Po povratku je ranjen pregovarač, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Brod.
"Nakon pregovora, dogovor nije postignut. Krenuli su na našu teritoriju i kod podvožnjaka, kod gradske benzinske pumpe, naišli su na zasjedu. Znači da su već bili prešli hrvatska vojska i paravojna fomacija, gdje su iz automatskog oružja ranili vozača i predsjednika Izvršnog odbora Mišu Sremca", izjavio je Zoran Vidić, predsjednik Boračke organizacije Brod.
Formirana je odbrana Broda, a samo jedna ulica dijelila je srpske od neprijateljskih položaja. Slike tog vremena teško je izbrisati.
"Moj brat je tu stradao. Imao je 21 godinu. Rat nikome nije donio dobro", rekao je Stjepan Škvorc, brat poginulog.
Napad na Brod marta 1992. bio je samo uvod za najstrašnije i najsvirepije zločine koji su se tog mjeseca desili na području ove opštine.
"Ovaj 3. mart je početak svega lošeg što se dešavalo 90-ih", dodao je Vidović.
Napad su izvršile hrvatske vojne snage, u saradnji sa 108. brigadom Zbora narodne garde.
Formiani su logori, a sa područja Broda protjerano je 12.000 stanovnika.
Okupacija hrvatskih snaga prekinuta je 7. oktobra 1992. godine u sklopu akcije "Koridor".
