"U pitanju je spisak koji sadrži apsolutno sve podatke o deci, ukljucujuci redni broj, ime i prezime, ime oca i majke, datum i logor smrti iz koga je dete spaseno. Ono sto je posebno vazno i je imena hrvatskih usvojitelja", kaže direktor Muzeja žrtava genocida Beograda Dejan Ristić. 

Prema dostupnim podacima, Dijana Budisavljević je evidentirala više od 12 hiljada djece, a iz Jasenovca i okolnih logora spaasila je njih oko 7.500. Lično je išla sa sestrama i ljekarima Crvenog krsta, prvo popisala djecu i prebacila ih u Zagreb ili Sisak, gdje su bili smještani u određene ustanove ili kod porodica. Najviše je tu bilo djece sa Kozare. 

"Radi se o originalnom popisu nastalom u Zavodu za gluvonijemu djecu u Zagrebu u drugoj polovini 1942. godine neposredno nakon bitke na Kozari i nakon Kozaračke epopeje", kaže direktor Muzeja žrtava genocida Beograd, Dejan Ristić. 

Mnoga djeca sa spiska godinama su tragala za svojim pravim roditeljima. Neki nisu ni željeli da ih upoznaju, mnogo ih je ostalo u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je dosta i onih koji su se vratili. Dugo se nije ni znalo da je na inicijativu Dijane Budisavljević pribavljena dozvola za spasavanje djece iz ustaških logora, gdje su, nakon Kozaračke ofanzive bila sa svojim majkama. Nakon što su majke otjerane na prisilni rad u Njemačku, djeca su ostala sama. To je Dijana saznala, jer su ti transporti išli preko Zagreba. U akciju je krenula služeći se znanjem njemačkog jezika i poznanstvima. Muž joj je bio poznati hirurg, Srbin. Preko njega je došla do doktora koji su joj pomagali. Nevjerovatna priča o kojoj se mora više čuti i znati.

Stvarnost je i da Hrvatska pokušava da umanji stradanje Srba u NDH. Radi se to čak i danas kada u Spomen području Jasenovac stoji brojka ubijenih u tom koncentracionom logoru čak deset puta manja. Kakve stravični zločini su činjeni u NDH tokom Drugog svjetskog rata dokazuje i činjenica da su jedino na njenoj teritorioji postojali koncetracioni logori samo za djecu. Zato je priča o Dijani Budisavljević, između ostalog, vrijedna pomena i divljenja. Istoričari su ranije navodili da su na njih najjači utisak ostavila svjedočanstva o njenom prvom odlasku u Staru Gradišku. 

Tamo je dočekao komandant logora Maks Luburić koji je pitao zašto brine o srpskoj djeci, čak joj i prijetio da će je ostaviti u logoru i da niko za nju više nikad neće čuti. Srećom, na svojoj strani imala je visokorangiranog njemačkog oficira koji je odigrao presudnu ulogu u dobijanju dozvole da se djeca mogu preuzeti iz logora. On je povezao sa Slavkom Kvaternikom koji je uticao na svog sina Eugena da konačno dobije i pisanu dozvolu.