Cijeli svijet prati dramatično spasavanje tajlandskih dječaka zarobljenih u pećini. Juče i danas ukupno je izvučeno osam dječaka, a za sutra je planirano spasavanje preostala četiri dječaka i njihovog trenera.
Tim povodom u u emisiji "5do7" ATV gostovao je Boris Trninić, predsjednik ronilačkog kluba "Buk" iz Banjaluke.
On pojašnjava da je štab u Tajlandu tražio najbezbjedniji način da se spasu djeca i da su se na kraju odlučili za akciju pomoću ronilaca, koja se pokazala kao uspješna.
"Jedna od solucija je bila da se probija vertikalni tunel, međutim to nije nimalo jednostavno jer je strop iznad pećine visok od 800 do hiljadu metara. Prijetila je opasnost od urušavanja i od toga se odustalo. Zatim se išlo sa ispumpavanjem vode u kompletnom sistemu. Ispumpali su 120 miliona litara vode, pumpe su radile non-stop, ali to nije bilo ni približno da se sva voda isprazni, jer je voda i dalje pristizala. Uspjeli su da malo obore vodostaj, ne i da ispumpaju svu vodu, da bi dječaci izašli na način kako su i ušli," pojašnjava Trninić.
On dodaje da se razmatrala i solucija spasavanja uz pomoć mini ronilice koja je pravljena, improvizovana,
u koju bi dječaci ušli i bili izvučeni napolje, ali da zbog konfiguracije terena to nije bilo moguće.
Kako kaže, na kraju se odlučilo da se jedan po jedan dječak, pomoću ronilačke opreme izvuče iz pećine. Prvo su odrađene pripreme. Konopac je povučen čitavom trasom, kojim se rukovode ronioci i dječaci, a na djelovima pećine koji su ispunjeni vazduhom su raspoređene boce s kisikom, gdje su mogli da se odmore, uzmu nove zalihe i nastave put.
"Dužina trase je 4 200 metara,a za to im je potrebno četiri sata, što najbolje pokazuje da akcija nije jednostavna. Dio dionica se mogao prepješačiti, ali i dobar dio se morao preroniti. Problem je predstavljalo što se u jednom djelu nalazi restrikcija, gdje se kanal sužava na 38 centimetara visine i 72 cm širine. Spasioci su na tom djelu morali da skinu opremu, gurnu je ispred sebe, zatim povuku dječaka, pa da onda izađe drugi roniolac koji je išao iza. Uslovi za ronjenje bili su nikakvi, vidljivost je loša, jedino što je bilo pozitivno je to što je temperatura vode i temperatura u pećini bila oko 20 stepeni. Znači nije bilo hladno i nije bila potrebna posebna izolacija za dječake, posebno odjelo koje se koristi kad je voda mnogo hladnija," pojašnjava Trninić.
Kako kaže razmatrana je i solucija da dječaci savladaju osnove ronjenja, ali u pitanju je bila trka sa vremenom, jer se približava početak monsunskih kiša, tada će voda ponovo napuniti sistem, što bi stvorilo još veće probleme.
"Odlučili su se da idu sa jednim po jednim dječakom. Jedan ronilac je išao ispred i nosio svoju opremu za disanje i bosu na koju je bio priključen regulator sa crijevom koje je išlo do dječaka, u dužini od 1,5 do dva metra. Dječaci su imali masku za puno lice na koju je lakše disati, zato što se diše na nos i na usta. Iza njih je išao drugi ronilac koji je pratio tog dječaka. Dakle dječak je bio u sredini i vodilo se računa o bezbjednosti, da ne dođe do nepredviđenih situacija," kaže Trninić.
