„Mislim da smo na početku sezone imali nekih 4-5 nesrećenih poraza na jednu loptu, a te utakmice su lako mogle da odu na našu stranu. Bilo smo dosta gnijevni na jedan kriterijum suđenja koji se ponavljao iz utakmice u utakmicu. Zbog toga smo odreagovali i kao klub što je sasvim normalno. Meni, lično, bio je jedan veliki izazov da igrače usmjerim na pravu reakciju, a to je samo ona reakcija na terenu. Moral može vrlo brzo da se podigne sa nekoliko dobrih utakmica, ali isto tako lako može i da padne.  Motivaciju smo morali da pronađemo unutar sebe samih. Za mene je to bio veliki izazov, kao što je izazov da se radi u jednom ovako velikom klubu. Uvijek su prisutna velika očekivanja armije navijača koja obožava klub. Iskreno, nisam bio ni svjestan da navijači Fenerbahče sa ovoliko emocija vole klub. Imali smo i dosta povreda u toku sezone. Od Bartela, pa preko Veselog i De Koloa koji su su povrijedili u istoj utakmici. Marko Gudurić je ušao u sezonu sa povredom. Dosta igrača je došlo direktno sa Olimpijskih igara. Imali smo i dosta promjena unutar igračkog kadra, tako da je trebalo vrijeme da se mašina zagrije i da se dođe do neke optimalne forme. Pokazali smo svoju karakternu crtu sa nekoliko pobjeda na strani. Cilj nam je sigurno da se plasiramo u plej of Evrolige, a nama je da radimo iz dana u dan.“

Fenerbahče kao jedan od največih klubova u Turskoj ima veliku navijačku armiju.

„Ovdašnji navijači imaju jednu fantastičnu ljubav prema klubu. Ono što sam naučio ovdje je da su ljudi zaljubljeni, ne u sport, fudbal ili košarku, nego u klubove. Oni obožavaju klubove i klupske boje i to je nešto što je nalik našem navijačkom mentalitetu i našoj emociji koju imamo prema klubovima. Imamo veliku podršku navijača. Ekipa to osjeća na svakom koraku. Pobjede pomažu, a naravno zajedno patimo kroz poraze. Ne bude lako ni nama, ni njima.“

Navijački fanatizam u Turskoj odavno je poznat, a Đorđević otkriva jednu anegdotu.

„ Kada sam sletio u Istanbul, na zvaničnoj promociji nosio sam, sasvim slučajno, crvenu masku. Zamolili su me da skinem masku. Pitao sam zašto, pa crvena je i  boja vaše zemlje. Nije mi bilo jasno, a onda su mi rekli „da, ali crvena je i boja našeg najlućeg rivala“

Košarka je protkana kroz genetski kod Aleksandra Đorđevića. 

„Košarka je za mene velika iskrena ljubav, moja strast i veliki dio mog života. Pokušavam da iskažem sebe kroz moj način, sada treniranja, a ranije igranja, i da uz pomoć lopte i ovog predivnog sporta pokažem ko sam i šta sam i od čega sam satkan. Bez neke pretjerane opsesije, ali sam čovjek koji ne voli da gubi. Stalno postavljam pitanje igračima  „koje je to osjećanje koje preovladava kod vas, da li volite da pobijedite ili ne volite da gubite?“ da bih znao kako da se postavim prema njima. Meni je sport dao mnogo lijepih trenutaka. Naravno, bilo je i poraza kroz koje sam morao da sazrijevam i odreagujem na pravi način. Košarka je veliki dio moje sreće. Ja sam srećan čovjek. Imam porodicu, suprugu i dvije kćerke koje obožavam i koje mene obožavaju. One znaju koliko patim, i volim da patim, i koliko volim da se radujem kada se desi nešto lijepo. Jednostavno, volim da iskažem sebe kroz ovaj sport.“ Iskreno će i sa puno emocija o „magičnoj igri“

Za sebe kaže da nikada nije gledao unazad nego uvijek ka naprijed. Autor je brojnih velikih pobjeda, ali kaže da bi svaku stavio u arhivu čim bi se ugasila svjetla pozornica. Marljiv rad prožet motivom da svakim danom bude sve bolji odveli su ga do neslućenih sportskih visina.

„Svi pamte da sam ja ubacio 41 poen u finalu protiv Litvanije, a niko ne pamti da sam u polufinalu protiv Grčke ubacio 8 poena i nisam imao baš dobru utakmicu. Ja sam od onih koji, bez obzira da li je osvojena titula, ostvarena velika pobjeda ili nešto, na svaki uspjeh ili neuspjeh, čim dođem kući, gledam kao prošlo vrijeme. Ne postoji minuli rad. Odmah gledam šta me čeka sljedeći dan, sljedeći mjesec, šta je sljedeća akcija. Takav sam bio i kao igrač. Nikada nisam sebi dozvoljavao da pretjerano dugo slavim neki uspjeh i obrnuto da dozvolim sebi da me neki poraz gurne ka dole. Uvijek sam se trudio da odreagujem na pravi način i da odreagujem sa motivacijom za dalji rad. Ni kao igrač, a ni sada kao trener, nikada ne mogu da kažem da sam u potpunosti zadovoljan sa onim što smo uradili na terenu. To mi je je možda usadio moj otac koji nije bio ni pretjerano kritičan ni strog. Nakon jedne utakmice koju sam odigrao u dresu Partizana, sa 19, godina vratio sam se kući. Tada sam ubacio više od 20 poena i mislio sam da će kod kuće da me čeka torta da će biti veliko slavlje. Krenuo sam da pričam sa njim, a on me je upitao „da li stvarno želiš da pričamo o utakmici i košarci?. „Pa, naravno“, odgovorio sam, a onda je on ugasio televizor i krenuo:. „Pa tvoja koncentracija je bila katastrofa, tvoje navođenje na blokadu je bilo katastrofa, tebi su na strani pomoći ruke u džepovima“...On je do detalja izanalizirao moju igru i detalje koje uvijek možeš da popraviš. Uvijek se sjetim tog razgovora, pogotovo sada kada sam stariji i zreliji, koliko mi je ukazao na to da uvijek postoje detalji koje možeš da poboljšaš bez obzira šta da se desi. Zato nikada sebi nisam dozvoljavao da se umrtvim ili da pomislim da sam to što pišu novine ili što pričaju ljudi, bez obzira da li je to dobro ili loše, već sam uvijek imao neki mir koji mi je davao motivaciju za dalje.“ , kaže Đorđević.

„Sale nacionale“ kaže da je reprezentacija i uspjeh koji pravi nacionalni tim ono što pokreće sport.

 „Reprezentacija je, u bilo kom sportu, jedan „perpetuum mobile“ za popularizaciju i iskreniju ljubav i odnos prema sportu. Ja imam teoriju da se desetogodišnjaci i desetogodišnjakinje odlučuju za sport u koji će se zaljubiti kada vide da reprezentacija u tom sportu pravi neki fantastičan rezultat. Samim tim se dolazi i do većih rezultata u budućnosti jer ta djeca koja se zaljube u taj uspjeh kasnije daju sve od sebe da ga dostignu i prestignu.  Ja sam imao 10 godina kada je naša reprezentacija u Manili postala svjetski šampion. Ja sam to prvenstvo gledao sa ocem i rekao sam „ja želim da budem oni.“ On me je upitao „šta, želiš da budeš košarkaš?“. „Ne, želim da budem reprezentativac i svjetski šampion sa svojom zemljom.“ Moj otac je u tom trenutku shvatio da ja imam neku motivaciju i luđačku želju da postanem profesionalni sportista što sam na kraju i uspio. A, postao sam i svjetski šampion sa svojom zemljom.“, kaže Đorđević.

Onog trenutka kada je, sa saigračima iz reprezentacije, zakoračio na svjetski tron u Atini, snovi su postali java.

„To je bio jedan predivan trenutak u mom životu. Ostvarenje jednog velikog sna. Dan za ponos svih nas, mojih saigrača, ljudi iz saveza i svih koji su dali svoj doprinos osvajanju tog trofeja. Nije bilo lako nimalo, zato smo svi osjetili veliku radost. „ kaže Đorđević.

Prisjetio se i čuvene 1995. godine, velikog finala sa Litvanijom, i trenutka kada je njegova generacija krenula u pohod na medalje. 

„Zlato koje smo osvojili protiv Litvanije je došlo nakon tri godine svega što nam svijet oduzeo, ne samo u sportskom, nego u ljudskom smislu. Na kraju krajeva, život je uvijek više od sporta, ali je sport neka metafora života. Mi smo, kao generacija koja tri godine nije smjela da izađe na teren, imali preveliku želju da se vratimo i da dokažemo da smo najbolji sa tom medaljom koju smo osvojili 1995. godine. Poslije toliko patnje i embarga za nas je to bila jedna zaista velika stvar i bilo je puno emocija. Sve što je došlo kasnije bio je nastavak i potvrda da smo bili generacija pobjednika, jedna generacija koja je znala kako se osvjajaju zlatne medalje. I ta, 1997.godina bila mi je veoma draga. Bio sam kapiten i MVP prvenstva. I ta trojka za pobjedu protiv velikog rivala Hrvatske. To je bila, čini mi se, prva utakmica izmedju tadašnje Jugoslavije i Hrvatske, u bilo kom sportu i završena je na taj način sa mojom „trojkom“. Bila je to fantastična generacija i fantastičan uspjeh. Sve je to bilo prožeto emocijama i napunilo je našu košaru srećom.“, kaže Đorđević.

Đorđević nema dilemu, pa svima onima koji sanjaju da jednog dana obuku dres reprezentacije  jasno poručuje.

„Uvijek postoji veća čast od toga da zaigraš u dresu reprezentacije, a to je da pobijediš u dresu reprezentacija. Često čujem od mališana da im je najveći san da zaigraju u dresu repreznetacije. Ok, dobar je, ali najveći san mora da ti bude da pobijediš u dresu reprezentacije i da posljednja melodija na takmičenju bude himna tvoja zemlje. To je najveća motivacija.“ , kaže Đorđević.

Nakon što je okačio patike o klin, Đorđević se posvetio trenerskoj karijeri. Ne krije Đorđević da profesionalnim sportistima nije lako u trenutku kada sebi postave pitanje ,,a šta dalje?“. Sebe je, kaže, pronašao u onome što ga definiše i daje pečat njegovoj ličnosti.

 „Jako je teško naći svoj put nakon što se okonča karijera profesionalnog sportiste. Mnogi lutaju tražeći neku buduću profesiju. Ne mora da znači da sve ide automatski i da ćeš biti adekvatan za funkciju u sportu kojim si se bavio. Ne mora da znači da ćeš biti adekvatan za bilo koju profesiju za koju je potrebno da se nadgradiš i da ponovo učiš nakon onoga čim si se bavio na terenu. Moraš da budeš spreman da iz nekog Audija sjedneš u polovnog „fiću“ i da kreneš ispočetka. Moraš da naučiš da puziš, pa da hodaš, pa da trčiš, a tek onda da sprintaš kao što si radio na terenu. To su neke borbe za koje nisu svi spremni. Nisu svi spremni da ulože sebe, nisu svi spremni da istrpe izazove i pritiske i da se stave ispred javnosti da ih neko ponovo ocjenjuje naspram onoga što su uradili kao sportisti. Smatram da je to sve vezano za karakter čovjeka, za neku čvrstu volju i motivaciju. Iskren da budem, ja sam sebe našao u nekom drugom svijetu nevezanom za košarku. Međutim, svaki put kada sam se vratio na parket, ne mislim na gledanje utakmica sa tribina, nego na to kada bih dolazio na parket jednostavno bih osjetio da sam to ja. Osjetio bih da košarkaški parket meni daje pečat Saše Đorđevića i da sam to ja. Danas sam košarkaški radnik, sutra ne znam kuda me put vodi, ali znam da neću više biti igrač.“, ističe Đorđević.

Odavno je stekao status rođenog pobjednika, a za ATV otkriva i šta je izgradilo njegov karakter.

„Beograd! Način života i odrastanja u Beogradu, moji roditelji i učitelji, moji nastavnici i treneri, moje društvo i supruga. Ako bih sve to mogao da stavim u jednu riječ onda je to Beograd. Beograd je imao jedan specifičan život i jednu specifičnu crtu. Ukoliko si želio da budeš dio njega onda nisi mogao da budeš samo dio sporta ili košarke, morao si da živiš Beograd u cjelosti. Na ulici, na klupicama iza zgrade, u školi, u bježanju iz škole. Način na koji se odrasta, način na koji moraš da se izboriš da ne izgubiš basket tri na tri pa da čekaš jedno deset zaredom. Bilo je tu mnogo primjera sjajnih generecija košarkaša koji su bili moji uzori i idoli. Kića, Praja, Mirza. Oni su bili šmeker,  vrhunski sportisti i pravi uzori. Oni su bili moji idoli koje sam gledao i zbog kojih sam odlučio da 1978. postanem kao oni i imao sam tu sreću da postanem kao oni.“ , priča Đorđević.

Prisjetio se za kraj i čuvene utakmice koja se i dan danas prepričava u Banjaluci, kada je sa „Grupom 7“ istrčao na parket banjalučkog Borika u prijateljskom duelu sa košarkaškima Borca.

„Ja nisam imao tu sreću da igram u Banjaluci do tada. Znali smo šta nas čeka i zato smo i došli u Banjaluku. Bio je to predivan dan. Toliko radosnih lica koja su došla da nas pozdrave i zbog toga smo i došli da se poklonimo Banjaluci i Banjalučanima. Znali smo koliko Srbije ima tamo  i koliko ljubavi ima prema svima nama. Sjećam se i kada sam dolazio kao selektor Srbije. Odigrali smo utakmicu sa Slovenijom i to je bila jedna velika fešta. Znamo, vrlo dobro znamo, koliko ljubavi nam stiže iz Banjaluke i na neki način smo pokušali to da vratimo.“ , kaže Đorđević.