Kao podsjetnik na ove tragične događaje, podsjetićemo se priča i sudbinama uspješnih Srba, koji su uprkos vrtlogu rata uspjeli da izgrade zavidne karijere.

Operacijom Oluja, od 4. do 8. avgusta 1995, završen je četvorogodišnji rat na području Hrvatske.

Neki od aktera ove price su Hrvatsku napustili prije rata, neki su usred izbjegličke kolone dočekali svoje punoljetstvo, neki nikada više nisu otišli tamo, piše Nova.rs.

Ovo su njihove priče.

Petar Matijević

Petar Matijević srpski je privrednik i vlasnik Industrije Mesa Matijević i najveći zemljoposjednik na prostorima bivše Jugoslavije. Njegova kompanija posluje u oblasti poljoprivrede, mesne industrije, hotelijerstva i ugostiteljstva, proizvodnji poljoprivredne mehanizacije i nekretnina.

Rođen 5. januara 1953. u selu Kolašac u opštini Knin. Odrastao je u siromašnoj porodici, uz oca Jovana Matijevića i majku Iku Matijević. 1972. godine Petar se seli u Zagreb gdje pravi svoje prve preduzetničke korake.

Petar se sa svojom porodicom 1991. godine doseljava iz Zagreba u Novi Sad, usljed rata koji je pogodio bivšu Jugoslaviju, navedeno je u njegovoj zvaničnoj biografiji.

Aleksandra Bursać

Pjevačica Aleksandra Bursać, javnosti se prvi put predstavila u okviru takmičenja „Zvezde Granda“, a onda je uspjela da izgradi uspješnu muzičku karijeru.

Aleksandra je izgubila oca kada je imala dvije godine, pa se njega ne sjeća, a majka pjevačice borila se za porodicu i pokušavala da im olakša djetinjstvo u teškim okolnostima.

„Otkad mi je tata poginuo na ratištu, u ‘Oluji’, majka me je uspavljivala i budila pjesmom. Tako je iz naše kuće razgonila tugu. Brzo sam počela u pjesmi da je pratim. Pjevale smo zajedno, iz sveg glasa. Da ga se sjećam možda bi mi bilo teže, a ovako uspomene gradim na osnovu nekih priča o njemu i zahvalna sam svojoj majci na tome. Ona kaže da imam njegov osmijeh, zapravo taj neki poluosmijeh, i tvrdoglavost, ali kaže i da sam dobar čojvek na njega“, ispričala je pjevačica jednom prilikom za medije.

Nakon ove porodične tragedije, Aleksandra, njena sestra i njihova majka neko vrijeme imale su privremeni dom – živjele su u sigurnoj kući sa još 12 porodica.

Jovo Maksić

Glumac Jovo Maksić igrao je glavnu ulogu u filmu „Oluja“, po scenariju i u režiji Miloša Radunovića. Maksić je živio u selu Plavno kod Knina, gdje je njegov otac bio sveštenik.

U Beogradu je završio srednju Poljoprivrednu školu PKB, za veterinarskog tehničara, a živeo je u internetu u Padinskoj skeli. Već se zahuktao rat kada je otišao na odsluženje vojnog roka u Karlovac, u vrijeme kad je pao Gospić.

Bijeg od surove stvarnosti, kako je svojevremeno pričao, bio mu je tek osnovan pozorišni festival na Tvrđavi u Kninu i ideja da se osnuje teatar. Tako se okušao na audiciji gdje je primljen u vanrednu tzv. krajišku klasu na Fakultetu dramskih umjetnosti koju je vodio profesor Predrag Bajčetić. Poslije prve godine, otišao je kući na raspust i tada se dogodila „Oluja“ kada je 12 dana u koloni putovao do Beograda.

“Nažalost, mnogo sličnih tema imamo u našoj istoriji, nadam se da ćemo ih samo obrađivati u filmovima, a nikad više proživljavati i preživljavati u stvarnom životu“, istakao je jednom prilikom Maksić, piše Nova.rs.

Maja Kolundžija Zoroe

Među brojnim izbjeglim Srbima, bila je i srpska glumica Maja Kolundžija Zoroe. Ona je 5. avgusta 1995. godine punoljetstvo dočekala na Petrovačkoj cesti – u izbjegličkoj koloni, a kako kaže, niko tada nije ni pomišljao na to.

“Sjećanja su živa, toliko su urezana da ne može ništa da se zaboravi. Znam sve detalje. Znam gdje se svaki kamen nalazio, gdje je bila svaka biljka. Kako je to bio čudan osjećaj. Sve je bilo daleko, a sve je bilo tvoje. Ne mogu da zaboravim. Ne blijede sjećanja, pamtiću dok sam živa“, ispričala je svojevremeno glumica Maja Kolundžija Zoroe koja godinama nakon Oluje nije slavila rođendan, nije željela nikome da kaže da je rođena 5. avgusta.

Igor Čoko

Fotograf lgor Čoko (1975) rođen je u Kninu, Hrvatska. Diplomirao je Etnologiju i Antopologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Iz perspektive vizuelnog antropologa istražuje senzibilitet ljudi, ulice, uličnog života i marginalizovanih grupa. Fotografije su mu objavljvane u vodečim medijima na prostoru bivše lugoslavije i Evrope. Njegove knjige fotografija nalaze se u biblioteci Hasselblad fondacije u Geteborgu, Švedska.

Serijal „Karaburma moj geto’ objavljen je 2018. u krjzi „World street photography yol. 5“, Fankfurt – Njemačka. Biografja muje uvrštena na stranici Filozofskog fakuteta Predsednik je udruženja Grain, koje se bavi produkcijom ižložbi, kulturom i razvojem autorske dokumentarme fotografije. Živi i radi u Beogradu.

“Najbliži susret sa smrću”, kaže Čoko za “Index.hr”, kada se prisjeća Oluje.

 “Onda je krenula avantura povlačenja ka Dvoru na Uni i put u nepoznato, neizvjesni trenuci, jer ne znaš što se dešava, ideš samo pravo i gledaš da ostaneš živ jer si upao u grotlo nečega sasvim nepoznatog. Tu shvatiš mikrotrenutak onoga što se zapravo oko tebe dešavalo prethodnih godina, a na što nisi obraćao pažnju jer si bio zaštićen nekom idejom koja je bila sumanuta za to vrijeme, a to su bili rok i mladalačka zajebancija. Uglavnom, dolaskom u Banjuluku i kasarnu Kozara, gdje je bio izbjeglički ček point, počinjem da shvatam da od starog života nema više ništa, a da je sutra tek nepoznanica”.

Ivan Ergić

Ivan Ergić (Šibenik, 1981) je jedna od najinteresantnijih ličnosti na prostoru bivše Jugoslavije, čovjek čija se biografija ne može porediti sa nekom drugom, jer je zaista jedinstvena. Bivši uspješni fudbaler i velika zvijezda, koji je igrao za srpsku reprezentaciju, ali i za švajcarski Bazel kad je redovno bio u Ligi šampiona, u Turskoj takođe jako popularan i osvajač titule, danas je pjesnik, kolumnista… Objavio je knjige poezije “Bajronovski junak”, “Priručnik za čekanje” i “Cveće živi na vodi”.

“Početkom 1990-ih nisam razumio rat, jer odrastao sam u jugoslavenskom duhu. Ali bio sam svjestan da započinje, da postoje dvije suprotstavljene strane. No moja izbjeglička priča nije ništa drugačija od mnogih sličnih. Izbejgli smo isprva u Srbiju, boravili u njoj šest godina. Prvi put sam se vratio u svoje selo u Hrvatskoj u vrijeme prvog ‘Fališa’ u Šibeniku 2013. godine, kao jedan od učesnika tog festivala. Nisam tada imao neka intenzivna osjećanja prema selu iako je najveći dio mog detinjstva bio vezan uz Gaćeleze”, ispričao je Ivan Ergić dio svoje izbegličke priče za “Portal Novosti”.

Nataša Drakulić

Dramaturg Nataša Drakulić odrasla je u Korenici u Lici, a od 1995. živi u Beogradu gdje je diplomirala na Fakultetu političkih nauka i Fakultetu dramskih umjetnosti. Napisala je brojne pozorišne i radio-drame, i radila je na scenariju brojnih dokumentarnih i igranih serija i filmova, a objavila je i nekoliko knjiga za djecu. Najveću slavu joj je donio rad na veoma praćenoj seriji “Ubice mog oca” i filmu “Dara iz Jasenovca”.

“Pamtim svoje djetinjstvo kao nešto najljepše na svijetu, pogotovo djetinjstvo do početka ludila 90-te godine. Nisam ni znala do tada koje sam vjeroispovijesti i nacije, to nije bilo važno, moj svijet je bila jedna beskrajna igra, škola, radost, drugari (danas, nažalost, rasuti po cijelom svijetu). Činilo se da ništa ne može prekinuti to naše malo zajedništvo, mrzela sam čak i kad idem na more i putovanja što se odvajam od njih. Odrasla sam na selu, obožavala sam i te dječje radne zadatke koje ti daju: kupljenje sijena, čuvanje ovaca, sađenje krompira, vađenje, vršidbe, životinje i ništa mi nije bilo teško. I dan danas mislim na kravu koju smo kad je Oluja krenula ostavili odvezanu i bakin tužni pogled za njom i svog psa kojeg je srećom komšija pronašao kad su ga pustili iz zatvora nakon Oluje i kojeg je sačuvao. Vidjeću ga četiri godine kasnije 1999-te kad sam prvi put nakon Oluje otišla u Hrvatsku. Pas da zaboravi, nikad. Uginuo je u dubokoj starosti 2008, voljen i obožavan, uvijek ljut kad odlazim kući jer će Beograd ipak postati kuća, srećan kad dolazim – ispričala je Nataša Drakulić svoju priču vezanu za period Oluje”, za “p-portal.net”.

Marta Drpa

Marta Drpa, danas uspješna odbojkašica i reprezentativka Srbije, bila je šestogodišnja djevojčica kada je sa porodicom izbjegla iz rodnog Knina zbog akcije Oluja 1995. godine.

Svojevremeno je ispričala šta pamti iz tog strašnog perioda.

“Imala sam šest godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardovanja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupatilo jer je tamo najsigurnije, obukla mi farmerke, ljubičastu majicu i omiljene patike, zbog kojih sam tih dana bila sva bitna, pošto nisu imale pertle već čičak, a print Mikija Mausa na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Majka mi je rekla: ‘Idemo u sklonište’, a ja sam mislila da će bombe prestati da padaju za koji sat i mi ćemo se vratiti u stan u centru Knina, iznad apoteke”, rekla je ona.

Nažalost, nije bilo tako.

“Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo da bježimo iz grada, gdje ko može… Moj otac, vječiti patriota, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer ko smije njega da istjera iz njegove kuće i slično. Srećom, mama je bila pametnija. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili. Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli. Zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi. Jer bojim se, ako se zaboravi – desiće se opet”, upozorila je ona.

U narednim godinama Marta je izrasla u uspješnu mladu ženu. Od 2005. do 2009. godine igrala je za Crvenu zvezdu i već u prvoj sezoni bila je uzdanica ekipe. Potpuno je zablistala u sezoni 2007/08, kada sa Crvenom zvezdom osvaja bronzanu medalju u CEV kupu u Beogradu.

Bila je najbolja poenterka kluba u Zvezdinom evropskom pohodu, kao i u ligaškom dijelu prvenstva. Kasnije se otisnula u inostranstvo, gdje u sezoni 2009/10. osvaja titulu i Kup Švajcarske u dresu Volera iz Ciriha. Nakon toga joj se gubi trag na odbojkaškoj sceni, ali uslijedio je veliki povratak u sezoni 2013/14. kada je obukla dres Železničara iz Lajkovca. Naredne godine odigrala je sezonu za pamćenje u subotičkom Spartaku, kada dobija MVP priznanje za najbolju odbojkašicu lige.

Stigla je i do dresa reprezentacije Srbije, u Svjetskom Gran priju bila je najbolja poenterka nacionalnog tima uz osvojenu bronzu na Evropskim igrama u Bakuu 2015. godine. Kao juniorka je osvojila dve srebrne medalje 2005. i 2007. godine, na Svjetskom prvenstvu i na Univerzitetskim igrama.

Natalija Jokić

Nataliju Jokić, suprugu Nikole Jokća su još dok je bila dijete nesrećne životne okolnosti dovele do novinskih naslovnica.

Na slici naslovne strane „Večernjih novosti“ iz 1995. godine vidi se najmlađa izbjeglica u naručju zabrinute majke koja bježi od hrvatske „Oluje“ u Krajini, a njihovi izrazi su prikazivali sav užas prognanog naroda zaustavljenog ispred mosta na Sremskoj Rači.

“Mi smo Maćešići. Ovo je Maja, tri i po godine ima. A, ovo Natalija, sedam mjeseci tek napunila. Prva je beba rođena u ovoj godini, u Krajini. Nama je ovo druga bježanija. Živjeli smo u Karlovcu. Kada tu više nije bilo života, pobjegli smo u Slunj. Sada ponovo bježimo, a ne znamo kud. Znamo da više nema nazad. Ako nas neće Srbija, neko će nas, negdje, valjda primiti“, pričala je tada za Novosti Natalijina mama Danica.

Natalija Maćešić je završila studije psihologije na Metropolitan Stejt univerzitetu u Americi. Bila je veoma posvećena obrazovanju, te je već 2018. dobila master diplomu iz psihologije. Prema navodima nekih medija Natalija radi u struci, uz koju ostvaruje mjesečna primanja od oko 100.000 dolara.

Natalija i Nikola su se upoznali nekoliko mjeseci prije njenog odlaska u Denver, a ubrzo joj se i srpski najbolji košarkaš pridružio.

Sa Nikolom se vjerila u januaru 2020. a vjenčali su se u oktobru iste godine u Somboru. Imaju ćerku Ognjenu koja je rođena u Denveru.

Miloš Degenek

Fudbaler Miloš Degenek koji je rođen 1994. u Kinu, a samo godinu dana kasnije majka i otac morali su da stanu u kolonu i izbave ga prije nego što bude kasno.

"Znam iz priča roditelja, babe i dede da smo devet dana išli traktorom. Tada smo imali samo hljeb i mlijeko. Otac nikada poslije 'Oluje' nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica deda odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem iako sam bio beba kad su me odnijeli odatle. Valjda se to osjeti, sve ono što su mi roditelji pričali, kako smo otišli, sve ono što sam vidio na snimcima, sve je probudilo emocije u meni. Znam da su neke priče krajiških Srba mnogo teže i bolnije od mojih jer ima ljudi koji su izgubili svoje najmilije", ispričao je Degenek u jednom intervjuu.

"'Oluja' nikad ne smije da se zaboravi! Nikad! Treba da se sjećamo, da je obilježavamo. Mi Srbi nikad ne smijemo da odgajamo našu djecu da mrze neki drugi narod. Mi to i ne radimo. Igram za Australiju, a za njenu reprezentaciju igraju katolici, muslimani, pravoslavci… Sjajno se slažem sa svima", rekao je Degenek jednom prilikom.

Degenek sa osam godina je počeo da trenira fudbal u srpskom klubu iz Sidneja Beli Orlovi. Ostao je tu do 13 godine i onda prelazi u klub Sidnej iz Novog Južnog Velsa. Bio je kapiten reprezentacije Australije do 17 godina i učesnik Mundijala za igrače do 17 godina u Meksiku na kom je igrao dvije utakmice. 

Početkom 2017. Degenek je potpisao ugovor sa japanskim Jokohama F. Marinos. U dresu Jokohame je odigrao 37 prvenstvenih mečeva na kojima je postigao dva gola.

Početkom jula 2018. godine je potpisao trogodišnji ugovor sa Crvenom zvezdom.Bio je standardan u ekipi Crvene zvezde koja je ostvarila plasman u Ligu šampiona, a upravo su njegove dvije asistencije na utakmici protiv Salcburga značajno doprinijele plasmanu u najkvalitetnije evropsko klupsko takmičenje.

Milan Borjan

Svoje porijeklo nikada nije krio ni golman Milan Borjan. Bivši čuvar mreže Crvene zvezde emigrirao je poslije pogroma u Kanadu, za čiju reprezentaciju brani, a zauvijek će pamtiti zločin kome je svjedočio sa sedam godina.

"Sjećam se te kolone gdje su majke plakale, bake očajno zapomagale za ostavljenim sinovima, muževima, očevima. Mi djeca nismo tada bili svjesni šta se dešava, vidjeli smo samo da nam gore kuće, igrališta na kojima smo se do juče bezbrižno igrali, bili smo uplašeni, žedni i gladni...Danas svi mi koji smo preživjeli tu strašnu, nepreglednu kolonu nosimo velike ožiljke i rane. Neki od nas nikada se nisu oporavili", pričao je Milan Borjan koji je devedesetih živio preko puta stadiona Dinara.

(Nova.rs/ATV)

Пратите нас и путем Вибера