Dvadeset sedmog septembra u Tokiju je u organizaciji države održana komemoracija u čast bivšem dugogodišnjem japanskom premijeru Šinzu Abeu, koji je tragično nastradao u atentatu 8. jula ove godine.

Mada je Abe, u skladu s budističkim običajem, kremiran četiri dana nakon pogibije, 12. jula, ta ceremonija u Japanu je zvanično proglašena "državnom sahranom".

U hali "Budokan" u centru Tokija, u kojoj se u redovnim uslovima održavaju koncerti i takmičenja u borilačkim vještinama, bio je postavljen impozantni oltar od cvijeća sa velikom fotografijom ubijenog premijera, pred kojim su se poklonili mlađi članovi carske porodice i sadašnji premijer Fumio Kišida, koji je ispred Vlade Japana održao govor u čast Abea, političara koji je na kormilu države proveo blizu devet godina, više od bilo kog drugog lidera u istoriji ustavne demokratije u Japanu. 

Ceremoniji je, mada su prve prognoze govorile o 6.000 zvanica, prisustvovalo njih 4.200, među kojima šest stotina iz inostranstva, uključujući i srpsku premijerku Anu Brnabić. 

Događaj je obezbjeđivalo oko 20.000 policajaca, a radi počasnog plotuna, špalira, kao i učešća u simboličnom ispraćaju posmrtnih ostataka bivšeg premijera, čiji je pepeo je na mjesto održavanja ceremonije u svojim rukama donijela njegova udovica, angažovano je i 1.390 pripadnika vojske.

Od saosjećanja i zahvalnosti do razočaranja i osporavanja 

Japanski građani spontano su formirali kolonu dugu preko tri kilometra kako bi položili cvijeće ispred mjesta održavanja ceremonije, a buketi su polagani i na lokaciji u gradu Nara (u zapadnom dijelu najvećeg japanskog ostrva Honšu) na kojoj je Abe ubijen.

Ti Abeovi poštovaoci u svojim izjavama japanskim medijima uglavnom su izražavali dva osnovna motiva: mišljenje da je bivši premijer bio posvećen i odlučan političar koji je predano i vrijedno radio na tome da ojača zemlju te da zato zaslužuje zahvalnost, odnosno, stav da, iako je Abeovo predsjedavanje Vladom bilo prošarano skandalima i potezima koje lično ne odobravaju, on, kao neko ko je preminuo obavljajući dužnost poslanika i bio dugogodišnji šef države, ipak zaslužuje poštu koja mu se odaje.     

Istovremeno, međutim u Tokiju je održan i protestni miting protiv komemoracije Abeu na kojem se okupilo nekoliko hiljada građana (organizatori tvrde punih 15.000). To je još jednom ukazalo na varljivu društvenu atmosferu i podjeljenost koji su vladali u protekla dva i po mjeseca, od atentata naovamo.

Naime, Abea, koji se s funkcije premijera povukao 2020. godine, tokom govora na ulici je u sklopu kampanje za parlamentarne izbore usmrtio u tom trenutku nezaposleni Tecuja Jamagami (41), bivši pripadnik mornarice i operater viljuškara, koji je kasnije policiji izjavio da je zločin počinio zbog toga što je smatrao da je nekadašnji premijer podržavao religijski kult južnokorejskog porijekla Unifikaciona crkva.

Jamagami je snažno mrzio tu organizaciju, jer je ona od njegove majke, koja joj je pristupila nakon samoubistva supruga, iznudila ogromne svote novca, zbog čega je porodica izgubila kuću i ušteđevinu i pala u duboko siromaštvo.

O silini njegove zlovolje svjedoči činjenica da je sam izradio ne samo improvizovanu sačmaricu, već i barut i metke koje je upotrijebio u atentatu na Abea, na kojeg je preusmjerio svoje gnušanje prema kultu, jer je bivši premijer jednom prilikom preko video-linka prisustvovao konferenciji o političkim pitanjima koju su organizovali vjernici Unifikacione crkve. 

Odmah nakon atentata većina japanskih građana podržala je ideju da se Abeu upriliči državna sahrana iz saosjećanja prema njegovoj tragičnoj sudbini i iz poštovanja prema važnim ekonomskim i društvenim reformama koje je pokrenuo, naročito u oblasti rada.

Međutim, kada je javnost saznala više o vezama Abeove vladajuće Liberalno-demokratske partije sa pomenutim religijskim kultom, čiji su članovi njoj pružali logističku pomoć u vođenju političkih kampanja i podršku u glasovima, svijest građana i njihov stav prema državnoj sahrani za Abea počeli su da se mijenjaju, pa su posljednjih nedjelja u više navrata održani protestni skupovi, a zabilježen je i jedan pokušaj samospaljivanja, dramatični znak neslaganja s namjerom vlade da za Abea o trošku države, odnosno, poreskih obveznika organizuje posljednji oproštaj.

Kako je prvi šok nakon atentata ispirio, u kolektivno sećanje japanskih građana počeli su da se vraćaju korupcionaški skandali u koje su bili umiješani Abe i njegova supruga, kao i činjenica da je on, kao desničar i nacionalista, radio na reviziji japanskog ustava da bi uklonio pacifističku odredbu u kojoj se zemlja i narod odriču od primjene sile u rješavanju međunarodnih sporova, odnosno, činjenica da je on za svoje vlade kroz parlament "progurao" zakonske akte kojim su vojsci data ovlašćenja da interveniše van teritorije svoje zemlje (pod uslovom da se ona suočava s opasnošću po svoj opstanak).

On je to učinio kako bi ojačao vojni savez sa SAD, odnosno, stvorio zakonski okvir za efikasniju i širu kolektivnu odbranu s Vašingtonom. Ili, kako je isticao, da bi "ispravio asimetrični odnos" između dvije države, u kojem su Amerikanci decenijama na svojim plećima nosili breme odgovornosti da treba da svojim oružjem i životima brane Japan ukoliko on bude napadnut dok Tokio nije na sebe preuzimao obavezu da priskoči u pomoć američkoj vojsci u slučaju da je ona napadnuta van teritorijalnih voda Japana. 

Abe je tom reformom u oblasti odbrane praktično otvorio vrata za mogućnost da japanska mornarica i vazduhoplovstvo podrže američke snage u slučaju eventualnog vojnog sukoba oko Tajvana ili u Južnom kineskom moru, gdje posljednjih godina (dramatično) raste napetost između SAD i njenih saveznika sa jedne i Narodne Republike Kine sa druge strane.

On je time, dakle, napustio decenijsku pacifističku politiku Japana koja je podrazumijevala isključivo odbrambeno djelovanje vojske na sostvenoj teritoriji. Štaviše, Abeova vlada je eliminisala i neke druge komponente pacifističke politike koja je i dalje predmet velikog poštovanja u značajnom dijelu japanskog stanovništva, kao što su uzdržavanje od posjedovanja izrazito ofanzivnog oružja (poput nosača aviona ili raketa velikog dometa) i uzdržavanje od izvoza naoružanja.

Religijski kult Unifikaciona crkva je u Japanu na vrlo lošem glasu zbog toga što je dugo vremena zloupotrebljavao činjenicu da stanovnici te ostrvske carevine generalno imaju viši standard od građana Republike Koreje u kojoj je osnovan da bi od njih pod raznim izgovorima izvlačio ogromne svote novca. Zato su saznanja o vezama nemalog broja članova Abeove vladajuće partije, uključujući tu i njegove bliske saradnike, s tom religijskom grupom u srcima velikog broja japanskih građana istopila moralni diktat koji nalaže da se o pokojniku govori sve najbolje, pa su saosjećanje i zahvalnost prema tragično nastradalom političaru kod mnogih Japanaca zamijenili iznenađenje, razočaranje i indignacija. 

Ta osjećanja su, između ostalog, našla izraz i u čestim pritužbama da državnu sahranu za njega ne treba održati jer ona puno košta, mada 12 miliona dolara, na koliko su procenjeni njeni troškovi, realno nije velika suma za treću najveću ekonomiju svijeta. 

Pokušaj da se spasi šta se spasti može

Japanska vlada pokušavala je da ublaži većinsko nezadovoljstvo građana u vezi sa činjenicom da država odaje počast Abeu tako što je proteklih dana naglašavala to da će njegova sahrana poslužiti kao povod za važne diplomatske susrete sa liderima mnoštva stranih zemalja, te da će događaju prisustvovati delegacije 218 država i oblasti svijeta. Na sam dan ceremonije posebno su isticani susreti premijera Kišide sa predsjednicima vlada Indije, Australije i Južne Koreje. 

Ali ta taktika je, čini se, samo djelimično uspjela, jer dosta japanskih medija nije propustilo da relativizuje diplomatski aspekt Abeove državne sahrane ukazujući da među visokim stranim zvaničnicima uopšte nije bilo glava država iz grupe sedam najrazvijenih zemalja sveta (G7). Ima i analitičara koji trezveno podsjećaju da je riječ o vrlo kratkim susretima kurtoazne prirode, čiji su politički i ekonomski efekti ograničeni.

Sama Vlada, koja je odlučila da u Abeovu čast organizuje u Japanu inače rijetku državnu sahranu između ostalog i kako bi poslala poruku o tome da demokratija u zemlji ostaje čvrsta uprkos atentatu na njega, u prethodna dva mjeseca iskusila je dramatičan pad popularnosti od preko 20 poena - u tome, pored pomenutih veza vladajuće partije sa Unifikacionom crkvom i inflacije, bitnu ulogu igra i to što nije odustala od ideje o državnoj sahrani za Abea uprkos protivljenju blizu šezdeset odsto građana.  

Državna ceremonija posvećena nastradalom bivšem premijeru tako je protekla u atmosferi osporavanja i suprostavljanja između onih koji vjeruju da je on učinio puno za državu i da zato zaslužuje počast i onih koji smatraju da je on Japan poveo u pogrešnom pravcu i, moguće, zarad glasova koketirao sa pripadnicima opasnog religijskog kulta.

Pojedini japanski komentatori ističu da je otvoreno izražavanje različitih mišljenja upravo odlika demokratskog, slobodnog društva, ali i da je za žaljenje to što je događaj poput sahrane, koji bi trebalo da bude tih i dostojanstven, protekao uz puno trvenja i svađe i na sam dan njenog održavanja.