Bariš Japar je 60 sati pokušavao da iskopa tijela svojih djeda i bake ispod ruševina njihove kuće. Dvadesetsedmogodišnji student kliničke psihologije sa roditeljima Habipom i Sevcanom uzalud je pokušavao da izvuče leševe.
Bio je to očajnički posao. Bila su potrebna dva puna dana nakon razornog zemljotresa u ponedjeljak prije nego što je turska zvanična agencija za pomoć u katastrofama stigla do grada Samandag blizu sirijske granice.
Japarovi su posmatrali kako spasioci izvlače ljude iz smrskanog betona, ljude koje su poznavali godinama. Bio je to Semire Zubari koji je posjedovao lokalnu pijacu na kojoj su kupovali godinama; bilo je tijelo Gonula Sakallıja kojeg je Bariš poznavao od djetinjstva.
Tada je vidio tijelo Semirovog sina Hasana, njegovog prijatelja iz djetinjstva, prenosi Gardijan.
„Nije bilo više automobila da ga odvezu u mrtvačnicu“, rekao je Bariš. „Mislim, toliko ljudi je već prevozilo leševe svojim kolima. Dakle, jedino vozilo koje je ostalo je bio kopač. Gledao sam kako mog druga iz djetinjstva stavljaju ispred kopača da ga odnese u mrtvačnicu. Vidjevši to, vidjevši ove ekstreme, slomilo me je. Pitao sam se, zar nemamo ni dostojanstva da odnesemo svoje leševe kako treba u mrtvačnicu?“
Na kraju su Japarima u pomoć pritekli spasioci iz istanbulske opštine – ali čak i tada su im nedostajali resursi.
„Pogledali su i rekli: ’Nemamo alate da ih izvučemo‘“, rekao je Bariš. „Moj tata je građevinski inženjer i on im je u suštini rekao: ’Vidite, ja imam alat; samo uradi to. Samo ih izvadite jer ne možemo sami da rizikujemo.’ Mislim, on je inženjer – on nije spasilac. Pa su donijeli generator i mi smo im dali sve potrebne alate da to urade. I onda nam je to konačno uspjelo za 60 sati.”
Samandag, do prošle nedjelje grad sa oko 120.000 ljudi, je uništen. Pekara je potpuno u ruševinama; bolnica je bila prinuđena da se zatvori na nekoliko dana nakon što je drugi zemljotres potresao područje nekoliko sati nakon prvog. Potom je ponovo otvorena sa improvizovanom operacionom salom u prizemlju.
Vlažan miris lokalne radnje sa biljkama još uvijek visi u vazduhu iznad razbijenog stakla pet dana nakon što je zemljotres prvi put pogodio, dvije svijetle orhideje u saksiji ostavljene su među krhotinama. Čak i u Samandagovu pogrebnu kuću nije bezbjedan ulazak, velike metalne krhotine vise sa plafona.
Kao i mnogi stanovnici, Bariš i njegovi roditelji sada spavaju u svojim kolima, plašeći se da uđu u svoju kuću iz straha da bi se mogla srušiti. Meka, bijela, praškasta prašina od krhotina razletjela se po gradu, prekrivajući sve što je dotakla. Spasioci pokušavaju da utišaju buku automobila da vide da li ispod ruševina mogu pronaći znake života, ali tih znakova je malo.
Uprkos razaranju, prisustvo zvaničnih snaga je slabo – bezbjednosni zvaničnici sa nekoliko radnika hitne pomoći i mali tim koji pokušava da pronađe tijela koja su dugo zarobljena ispod njihovih domova. Mnoge od onih koji su stigli da pomognu u distribuciji hrane, ljekova i pomoći poslala je istanbulska opština povezana sa najvećom opozicionom strankom u zemlji, usred malog nagoveštaja pomoći vlade da se raščiste gomile ruševina toliko visoke da je blokirala ulicu na mnogim mestima.
Samandag je grad koji je ostavljen da se spasava, a oni koji su ostali živi rade da spasu svoje prijatelje i komšije iz ruševina. Oni strahuju da je zemljotres doveo do kraja njihove zajednice. Stanovnici su rekli da je centralna vlada u Ankari dugo zanemarivala provinciju Hataj, plodnu i zelenu oblast prepunu maslinjaka i stabala citrusa omeđenu sirijskom provincijom Idlib s jedne strane i Sredozemnim morem s druge.
Posljedice zemljotresa, kako su rekli, jednostavno su pokazale koliko je vladi malo stalo da sačuva ono što je ostalo od pokrajine i njenih raznolikih ljudi – sekti koje su milenijumima živele jedna pored druge među drevnim sinagogama, crkvama, džamijama i antikvitetima. Pokrajina i njena bogata istorija preživjeli su mnoge zemljotrese, uključujući zemljotres u Antiohiji koji se dogodio 115. godine nove ere i za koji se procjenjuje da je bio slične jačine kao smrtonosni zemljotres koji je pogodio ove nedjelje.
Ali oni koji su ostali u Samandagu rekli su da se plaše da je uništenje izazvano najnovijim zemljotresom smrtonosno za njihovu zajednicu, rasipajući Jermene, Alavite, hrišćane i Turke koji govore arapski širom zemlje u turske gradove jer nisu mogli da ostanu u onome što je ostalo od grada.
Kada se u ranim jutarnjim satima dogodio prvi zemljotres, oni koji su preživjeli odmah su počeli da pokušavaju da spasu svoje komšije zarobljene pod ruševinama. Vlasnik lokalne prodavnice gvožđa, Lami Dogru, izvukao je alat ispod svoje uništene radnje, i mahanjem stege i čekićem krenuo na posao.
„Počeo sam tamo“, rekao je, pokazujući na kuću svog nećaka pored gomile polomljenog betona sa cijevima i stubom za lampe razbacanim pored klima uređaja, stolica i uvrnutih rešetki od kovanog gvožđa nagomilane na polomljenim komadima.
„Uspio sam da spasem troje ljudi, iako je jedan od njih bio moj rođak, kojeg smo izgubili“, dodao je.
Dogru je pokušao da se nada u Samandagovu budućnost i da će vlada pomoći u njenoj obnovi.
„Biće potrebna decenija da se stvari vrate na staro, ako država pomogne“, rekao je on. „Ako ne, možda bi to moglo potrajati i do 15 godina. Bio je to zaista prelijep grad.”
U danima nakon zemljotresa, mnogi od onih koji su preživjeli napustili su Samandag, napuštajući ruševine svojih domova u veće gradove.
Bariš i njegovi roditelji raspravljaju da li će ostati.
„Kada smo čekali u redu u mrtvačnici, prvo pitanje koje su nam postavili bilo je: „Šta ćeš da radiš nakon što sahraniš svoje mrtve? Odlaziš?’“, rekao je.
Nekoliko dana nakon što su izvukli tijela njegovih djeda i bake, transportujući ih u mrtvačnicu u improvizovanim narandžastim vrećama za leševe, pošto nije bilo nikoga da im pomogne, vratili su se da počnu pripreme da ih sahrane.
„Kada smo pretražili mrtvačnicu u potrazi za mojim djedom i bakom, našao sam Gonul Sakali i njenu ćerku kako leže jedna pored druge u vrećama za leševe“, rekao je Bariš.
„Otvarali smo torbe da identifikujemo ljude i odjednom smo ih našli. Odjednom mi je pala na pamet misao da je veliki deo mog djetinjstva u našem komšiluku izbrisan.”
(Kurir.rs/Nova/Guardian)