"Preklinju me da jedem, meni se sve gadi": Potresno svjedočenje Vedrane Rudan sa onkologije

Ona ima rijedak oblik kancera, odnosno kancer žučnih kanalića.

O svojoj borbi, boli i odlasku u bolnici Vedrana Rudan često piše u svojoj kolumni rudan.info, a najnoviji tekst posvetila je sestrama koje im pomažu tokom bolničkog liječenja.

U njemu je sažela svu bol koju osjeća tokom ove mukotrpne borbe i otkrila kako se trenutno osjeća.

Prenosimo vam dio njene kolumne:

– Juče sam po ko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.

Uz mene se stvorila njegovateljica sa kolicima i odvezla me do kreveta. Kosti su mi osute metastazama, svaka je u meni vrištala na svoj način.

Zazivala sam smrt kao što to inače radim već godinu i pol. Uzalud. Svaki doktor s kojim razgovaram ima svoj recept kako maknuti bol. Ubijači boli ili ne djeluju ili slabo djeluju jer bolesnici od karcinoma imaju i mnoge druge bolesti.

Nezamisliv je užas umirati od raka. Liječenje je uglavnom skupo i za neke od nas besmisleno, kvalitet života ne postoji, a odlaganje smrti je najveća kazna.

“Sestre”

U tom paklu postoje i kockice leda, gase plamen koji ti ždere i dušu i tijelo. Ovo nije fraza kojom ja bespomoćna nesretnica kupujem njihovu milost. Te žene i jedan dečko su bića koja nas drže, možda samo po meni, na besmislenom životu.

Mnogi sretnici koji ovo čitate nemate pojma o čemu govorim. Izgledamo jezivo. U nas ubacuju hemo i ostale otrove, ali lica sestara kojima smo okruženi nisu naše ogledalo.

Smiješe nam se kao da smo lijepi, drže posudu za povraćanje, mijenjaju nam pelene, istresaju naša go*na u školjku dok se nama diže želudac jer ne možemo podnijeti vlastiti smrad.

Izgledam poput kostura prekrivena kožom. Najdraži me preklinju da nešto pojedem, meni se sve gadi.

Prije petnaest mi je minuta u sobu ušla spremačica i tepajući mi kako je “maneštrica” lagana, baš lagana, nagovorila me da je progutam.

Nisam mogla vjerovati da sam to učinila. Noćas nisam spavala, ne znam koliko puta je sestra bila uz mene, skidala jednu bocu, namiještala drugu i pitala me treba li mi što.

Često ih pitam kakve su im smjene, nikako da zapamtim ili one nisu precizne. Stalno su u bolnici. Mnoge se usput i školuju i brinu o porodici.

“Kako, pitam ih.”

“Ne spavamo.”

“Zašto ne pobjegnete? Sestre se traže na sve strane.”

“Samo ovdje možemo dati sve od sebe, samo ovdje možemo pomoći onima kojima zaista treba.”

Iskreno, ne razumijem ih. Ne znam za koje bih pare, da sam zdrava, izdržala na ovom odjeljenju jednu smjenu.

U razvijenom svijetu sestra brine o pet onkoloških bolesnika. Kod nas sestra ne broji svoje pacijente – stoji između ostalog u njenoj najnovijoj kolumni.Vedrana detaljno opisuje kroz šta prolazi, a u ranijim tekstovima naglašavala je da se boji umiranja u bolovima.