Zaboravljeni spomenik u Banjaluci star skoro 150 godina

Dok stručnjaci upozoravaju na njegovu istorijsku vrijednost, postavlja se pitanje: ko je odgovoran što važan dio prošlosti Banjaluke nestaje pred našim očima?

Malo ko u Banjaluci zna da se na Banjalučkom polju nalazi spomenik austrougarskim vojnicima koji su se baš na tom mjestu borili protiv Turaka. Sagrađen 1878. godine, danas je u potpunosti zaboravljen.

I kada je sagrađen nije imao neku umjetničku vrijednost, i nije ni sagrađen da bi izgledao velelepno, ali ima veliku istorijsku vrijednost. Svjedok je važnog istorijskog perioda kada je Banjaluka kao grad ušla u jedno potpuno novo poglavlje prosperiteta.

Tada su sagrađene neke od najvažnijih institucija za razvoj društva, kulture i obrazovanja kao što su mnoge osnovne škole, prva realna Gimnazija, prva bolnica, Fabrika duvana i druge.

"Austrougarska je Banjaluci i ovim prostorima, donijela Evropeizaciju, donijela mnogo toga dobroga, i u tom smislu taj spomenik treba da opstane, kao svjedok jednog prelomnog i najznačajnijeg perioda ovog grada", kaže Zoran Pejašinović, profesor istorije i dodaje:

"Podignut je u čast poginulih 30-40 ljudi koji su tu izgubili život, ti ljudi su nečiji očevi, braća, rođaci, možda čak preci nekog od današnjih Banjalučana. Ne bi bilo zgoreg, da se malo podsjetimo da je u austrougarskoj vojsci bilo jako puno Ličana, i drugih Srba iz onovremenog carstva".

Iz struke su se oglasili i uputili kritiku što se kulturna nasljeđa poput ovog selektivno posmatraju, i imamo mnoge situacije pa i ovu da je obelisk u situaciji pred urušavanjem.

Pitanje gradu i institucijama je jasno - ko je kriv? Gradska uprava se ograđuje od ovog slučaja. Bilo je prilika za restauraciju i očuvanje ovog spomenika ali očigledno gradu nije bilo važno da sačuva ovu vanvremensku baštinu.

"Ni jedna ni civilni na vojna vlast od smjene austrougarske monarhije ovđe na ovoj teritoriji, ni vlast za vrijeme kraljevine Jugoslavije, tj SHS, potom za vrijeme drugog svjetskog rata, nakon drugog svjetskog rata, dakle socijalističke Jugoslavije, dakle nisu uništili spomenik i sad evo u situaciji smo da se danas 2026 godine nekoliko godina nakon svih smjena generacija nekako provlači kroz javno mnjenje ta ideja potrebe rušenja tog spomenika, a ovako sa opšte istorijske i arhitektonske na kraju krajeva tačke gledišta mislim da ne postoji ni jedan opravdan razlog za to", rekao je Miroslav Malinović, šef Katedre za Istoriju i teoriju arhitekture i zaštitu graditeljskog nasljeđa na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu.

Sudbina ovog spomenika je neizvjesna, prva inicijativa za premještanje spomenika bila je pokrenuta još 2007. godine.

Mjere koje je Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa ranije je Gradu poslao propisane mjere kako bi se ovaj slučaj riješio, međutim odgovor je opet izostao.

"Mi propisujemo mjere tehničke zaštite i dajemo saglasnost na projektnu dokumentaciju grad se može uključiti ukoliko je lokacija za koju se predviđa premještanje ili postojeća lokacija u vlasništvu grada, znači tu treba biti ispunjeno više faktora i svi oni koji su uključeni u to da daju određeni doprinos", rekla je Milijana Okilj, načelnik Odjeljenja Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa.

Dok u Banjaluci zgrade se pojavljuju na mjesečnom nivou, grad dopušta da nam kulturno nasljeđe odlazi u zaborav. Spomenik koji je tu duže nego neke nacije, ostao je da stoji na gradilištu, važan pečat naše istorije, svjedok vremena kojeg niko ne želi da restaurira.