Vojislav Savić: Treća sreća

Od kako se pojavila vijest da je u Zagrebu usvojena rezolucija o neophodnosti trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, meni je u glavi samo jedna pjesma – numera „Sitna kiša rosi“ šumadijskog Springstina, Radiše Uroševića, ali ona verzija koju pjeva Radoš Bajić u filmu „Treća sreća“. I to bez ikakve veze sa temom, razlozi su mnogo banalniji.

„Prolazi mi mladost,

ne dolazi sreća,

neću da se predam,

na redu je treća.“

Za tu asocijaciju je zaslužna jedna grupa ljudi koja ima običaj da od svakog fenomena napravi simulakrum – da uzmu neki pojam, odvoje ga od stvarnosti, izvrnu ga naopačke, pa on potom postane svrha sam sebi i živi život potpuno odvojen od svoje izvorne forme. Tako je i ovo „na redu je treća“ iskorišteno za potrebe još jedne od brojnih terevenki u kojima pivo ili špricer ispunjavaju svoju ulogu socijalnog ljepila za sve prisutne.

Međutim, da ne intimiziramo previše javni prostor, vratimo se temi. Treći entitet nije nova stvar, niti je sada prvi put spomenut u javnosti. Ta ideja levitira već godinama i stidljivo se pojavljivala kod uvijek „umjerenog“ rukovodstva HDZ-a u BiH. Podsjećanja radi, na početku građanskog rata u BiH postojale su četiri teritorijalne jedinice: Republika Srpska, Republika BiH, Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, pod kontrolom čuvenog Fikreta Abdića Babe. U međuvremenu, Hrvati i Bošnjaci su sklopili dogovor, Herceg-Bosna je utopljena u Federaciju BiH, olakšavši tako obračun sa Srbima i smatrajući da će se rat lakše privesti kraju. U tom paketu stradala je i Abdićeva paradržava. Potom je došao Dejton i dalje znamo šta se desilo.

Razlozi zbog kojih su Hrvati u BiH pristali da se razvlaste i udruže sa Bošnjacima preobimni su da bismo ih sada otvarali, ali činjenica je da su dio svog suvereniteta unijeli u FBiH potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 1994. godine. U međuvremenu, bez jasnog mehanizma zaštite nacionalnog interesa, došlo je do značajnog pogoršanja odnosa između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, a kulminacija je nastupila sa Željkom Komšićem i njegovom uzurpacijom mjesta hrvatskog člana Predsjedništva.

Sa druge strane, Republika Srpska može sa mirne distance posmatrati ovaj problem. Prava zagarantovana Dejtonom se ne mogu izgubiti, a jedino što se može desiti jeste da se dio otetih nadležnosti vrati nazad u ruke entiteta. Čak i ova mapa koja se pojavila u Zagrebu pokazuje da je Republika Srpska netaknuta. Jasno im je da bi svaki pokušaj intervencije u prava Srba u BiH značio stvaranje još jednog neprijatelja. Kada je riječ o unutrašnjoj politici u Srpskoj, političke analfabete to posmatraju na nivou dnevne politike, pokušavajući da proture tezu kako sadašnja vlast pomaže stvaranje trećeg entiteta.

Podsjetio bih da je Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srpske, govorio kako bi idealno rješenje bilo da u BiH imamo tri nacionalna entiteta, kako bi BiH više ličila na konfederaciju nego na federaciju sa elementima konfederacije, kakva je sada. Uz to, Republika Srpska je godinama trpjela pritiske kakve hrvatski, a kamoli bošnjački političari ne mogu ni zamisliti – lične i kolektivne sankcije, smjene funkcionera, nasilje visokih predstavnika, sudske procese, međunarodne pritiske, medijsku satanizaciju i šta sve ne. Svoju cijenu smo platili – i preživjeli.

Ono što predstavlja značajnu promjenu u odnosu na dosadašnju praksu – i zbog čega je Sarajevo tako burno reagovalo na ovaj skup – jeste to što Hrvatska do sada nije glasno spominjala ideju o trećem entitetu. Načelno su zagovarali da Hrvati dobiju svoja prava, ali bez većih intervencija u sam sistem u BiH. Ovo je prvi put da je iz Zagreba došla nedvosmislena poruka i stav o trećem entitetu, iako ne stav države, naravno, ali ipak sa referentne adrese. Ivan Pepić, jedan od protagonista ovog događaja, već godinama piše o tome – i u akademskim i u medijskim krugovima. Na skupu je bio i Džejms Karafano, jedan od najprepoznatljivijih lidera Heritidž fondacije, veoma bliske Trampu i trenutno veoma uticajne organizacije u Vašingtonu. Čak bih se usudio reći da su Ivan Pepić i njegove kolege napravili značajniji iskorak u medijskoj destigmatizaciji teme trećeg entiteta u hrvatskom javnom prostoru nego HDZ BiH.

Histerija u Sarajevu, s jedne strane, i ravnodušnost u Banjaluci, s druge, dovoljno govore o pozicijama obje adrese prema ovom pitanju. Nažalost, sarajevski političari su tri decenije dovodili svoje građane u zabludu da im je cijela BiH poklonjena na tanjiru, da je to država stara hiljadu godina i da je samo pitanje vremena kada ćemo svi preko noći postati Bosanci.

Buđenje iz tog sna biće veoma bolno i traumatično otrežnjenje, ali dugoročno isceljujuće za buduće funkcionisanje BiH. Što se više bošnjački političari budu busali u prsa i govorili „država Bosna“, to će manje biti BiH. Što se prije okrenu dijalogu sa druga dva naroda, to će šansa za opstanak kakve-takve Bosne i Hercegovine biti veća.

Da se opet vratimo Radiši Uroševiću, na samom kraju ovog skromnog pogleda, i da stihovima iz pjesme „Uloge smo promenili“ ostavimo prostor za kontemplaciju onima koji žele da misle:

„Da su tebe drugi želeli i hteli,

volela si meni da se hvališ često,

tek sada tebe tvoja duša boli,

kad si došla ti na moje mesto.“