EU zabranila uništavanje neprodate odjeće i obuće

Prema procjenama Evropske agencije za životnu sredinu, između četiri i devet odsto svih tekstilnih proizvoda u EU bude uništeno, a da nikada nisu nošeni.

Kada se novi i potpuno upotrebljivi proizvodi bacaju, uzalud se troše sirovine, voda, energija i ljudski rad uloženi u njihovu proizvodnju.

Istovremeno, prema podacima Evropske komisije, samo odlaganje takvog otpada godišnje izaziva emisije do 5,6 miliona tona ugljen-dioksida (CO₂), što odgovara emisijama koje tokom jedne godine proizvedu između dva i tri miliona prosječnih automobila.

Donirati i prodavati umjesto bacati

Nova uredba Evropske unije, koja se primjenjuje od ove sedmice, trebalo bi da obezbijedi da kompanije svoju robu ponovo stave u prodaju – na primjer po sniženim cijenama ili da je doniraju – umjesto da je uništavaju.

Do sada je često bilo jeftinije baciti proizvode nego ih skladištiti, prilagođavati tržištu ili ponovo ponuditi kupcima.

Ipak, postoje izuzeci. Uništavanje je dozvoljeno ako je roba opasna, oštećena, zaprljana ili nije pogodna za ponovnu upotrebu ili preradu.

Takođe, roba će moći da bude uništena ukoliko je prethodno ponuđena na donaciju socijalnim ustanovama sa sjedištem u EU, ali je nijedna od njih nije prihvatila u predviđenom roku.

Za mala preduzeća ove obaveze će stupiti na snagu kasnije. Pravila su dio Uredbe Evropske unije o ekološkom dizajnu (Ecodesign Regulation), koja je na snazi od jula 2024. godine.

Kritike tekstilne i modne industrije

Udruženje njemačke tekstilne i modne industrije smatra da zakon ne odražava stvarno stanje, da domaćoj industriji nameće dodatnu birokratiju i da ne rješava problem brze mode (fast fashion).

Stručnjak Jonas Štrake kaže da su za veću održivost neophodni efikasni sistemi za prikupljanje, sortiranje i reciklažu tekstila. Dok takvi sistemi ne budu uspostavljeni, zabrana uništavanja ostaće samo „mrtvo slovo na papiru“.

U izjavi za list "Rajnische Post" rekao je:

„Nijedan njemački ili evropski proizvođač ne uništava potpuno ispravnu novu robu. Ipak, stvara se utisak kao da proizvođači masovno uništavaju novu robu. Ovaj zakon donosi mnogo nove birokratije upravo onim kompanijama koje nisu odgovorne za ogromne količine bezvrijedne odjeće.“

Postoje li rupe u zakonu?

Slične primjedbe imaju i organizacije za zaštitu životne sredine. Moric Jeger-Roško iz Greenpeace smatra da je zabrana opravdana, ali upozorava da postoje rupe koje velike kompanije mogu da iskoriste.

„Kompanije mogu lako da zaobiđu pravila, na primjer pogrešnim označavanjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi se neće mnogo promijeniti“, kaže Jeger-Roško.

On dodaje da suštinski problem – brza moda – ovim zakonom zapravo nije riješen.

Šta je fast fashion?

Fast fashion (brza moda) predstavlja model proizvodnje odjeće u kojem se trendovi sa društvenih mreža ili modnih pista veoma brzo kopiraju, masovno proizvode i prodaju po izuzetno niskim cijenama. Takav način proizvodnje podstiče prekomjernu kupovinu, stvara ogromne količine tekstilnog otpada i značajno opterećuje životnu sredinu.

(RTS)