Nadživjela vijekove - prkosno i danas vijori

Republika Srpska i Srbija od 2020. godine 15. septembar slave kao Dan srpskog jedinstva, slobode i zastave. A što se zastave tiče, ona je nešto starija od onoga što pamtimo svaki dan. Iako najraniji sačuvani crteži datiraju iz prve polovine 14. vijeka, pojedini heraldičari prvu srpsku zastavu smještaju čak u 11. vijek.

Krv i žrtva. Sloboda i vjera. Nevinost i čestitost. Crvenoj, plavoj i bijeloj kroz vrijeme pripisivana su različita značenja. Za Srbe ove tri boje su znak po kojem se prepoznaju. Put do današnje trobojke nije bio ni kratak ni pravolinijski. Na srpskim zastavama vijekovima su se smjenjivali krstovi, svetitelji, dvoglavi orlovi, i vladarski grbovi. Mijenjale su se države, vojske i znamenja, dok se nisu ustalile tri boje koje danas ne treba posebno predstavljati. Dovoljno je..da se zavijore.

"To su neke boje tradicionalne boje srpskog naroda, ne samo srpskog već i nekih drugih naroda u, posebno u Evropi. Korijen vode iz Francuske, tri broje, zbog toga Francuze često prepoznajemo kao tri kolore. Srbi i Rusi su to preuzeli vrlo rano. Tako da se sa nekim izmjena boja nalazi se sve do današnjeg dana", kaže Dejan Došlić, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci na Odsjeku istorije.

Vijekovima prije Republike Srpske, Srbi su pod zastavama išli u boj, krunisali vladare, dizali ustanke i obnavljali državu. U dubrovačkim zapisima još u 13. vijeku ostao je pomen stijega kralja Vladislava, sina Stefana Prvovjenčanog. Srednji vijek nije poznavao jednu srpsku zastavu kakvu danas zamišljamo – na barjacima su bili krstovi, svetitelji, vladarska znamenja, dvoglavi orlovi. U vrijeme ustanaka zastava silazi među narod. Uz nju se okuplja četa, pod njom se ide u borbu, čuva se kao čast jedinice. A tek 19. vijek, zajedno sa obnovom srpske državnosti, učvrstiće tri boje koje su nadživjele i dinastije i države.

Zastava je govorila ko si. Grb je govorio odakle dolaziš. Čak i sama riječ grb u korijenu nosi značenje baštine i nasljeđa. A srpska heraldika ima šta da naslijedi. Dvoglavi orao stigao je iz vizantijske, romejske tradicije, da bi pod Nemanjićima postao znak kraljevske i carske vlasti. Četiri znaka koja danas čitamo kao četiri slova „S" zapravo su ocila – ognjila. Svoje korijene vuku iz vizantijskog svijeta, a kroz srpski srednji vijek ostaju dio prepoznatljive simbolike. Ni ljiljan nije jučerašnji znak. Nalazimo ga na novcu kralja Milutina, na odeždama vladara i na zidinama srpskih manastira. Mnogo prije nego što će savremena politika početi da se prepire čiji je koji simbol.

"Grb Republike Srpske danas ima samo zastavu Republike Srpske sa dvije krune. Jedna je srednjovjekovna ljiljanova kruna, druga je kruna Karađorđevića. Simbolizuju istorijski kontinuitet trajanja srpskog naroda na ovim prostorima. Najviše izmjena je i dolazilo da narod na prostoru Republike Srpske ne može da koristi dvoglavog orla", kaže Došlić.

Republika Srpska '92. nije počinjala od praznog papira. Uzela je trobojku čije su boje već generacijama bile dio srpske nacionalne simbolike. Za grb dvoglavog bijelog orla sa krstom i četiri ocila. Za himnu „Bože pravde". Nova Republika, a znamenja sa mnogo starijim korijenom. Put joj je od početka bio trnovit. Dvoglavi orao više nije zvanični grb Republike Srpske. Zamijenio ga je amblem. Umjesto "Bože pravde" danas odjekuje "Moja Republika".Amblem je 2007. nastao kao odgovor na potrebu da Srpska, poslije odluke Ustavnog suda BiH, uopšte dobije znak koji će moći da koristi na dokumentima i institucijama.

"Zbog presude tzv. Ustavnog suda BiH nedostaju joj obilježja koja "kobno, opasno, toksično, nacionalistički podsjeća na Srbiju'', dvoglavog orla.. Dvoglavi orao star je 2 hiljade godina, stariji i od Vizantije. Ali, evo, samo da se zaustavimo na Vizantiji", ističe Oleg Soldat, filozof.

Simbol može biti sklonjen sa zastave. Istorija zna odakle je došla. Heraldika može objasniti svaki znak koji joj je prethodio. Ništa od toga ne objašnjava zašto je srpski narod čuva u kući trideset godina. Zašto se iznovi kada slavi. Zašto je otac preda sinu. I zašto, kada je vidi, ne kaže "zastava Republike Srpske". Nego.. moja zastava.

"Što se tiče zastave Republike Srpske, ona je naš identitet. Jesam, rodoljub sam, patriota. Trebamo čuvati Republiku Srpsku.",

"Znači mnogo, ne znam tačno koliko puta se menjala, ali smatram da Srbija i Srpska treba kad tad da se ujedine i ako Bog da da jednom budu kraljevine",

"Kočić je napisao ,Puče puška pećini, nema begu trećine’ A oni..hoće opet trećinu. Zastava je naš simbol. Ko nema zastave, nema ni države!",

"Ponos",

"Naravno da nam je bitno da čuvamo nacionalni identitet i slogu.To je na prvom mjestu", kažu građani za ATV.

Među onima koje smo danas sreli i Anton Josipović. Banjalučanin, bokser „Slavije", olimpijski šampion iz Los Anđelesa. Nije Srbin po nacionalnosti, ali zastavu Republike Srpske poštuje bez dileme.

"Srpska zastava je iz Prvog svjetskog rata, ostala je velika i legendarna. Takva će i ostati bez obzira na sve ovo što se dešava. Ja sam stanovnik Republike Srpske, ja sam tu i volim Republiku Srpsku", rekao nam je Josipović.

Za 34 godine mijenjala je Srpska mnogo toga. Mijenjan je grb. Mijenjana himna. Osporavan datum rođenja. Bilo je rasprava i o samom imenu..Trobojka je ostala. Kao što su kroz mnogo dužu srpsku istoriju opstajali simboli i onda kada nisu postojale iste granice, isti vladari ni ista država. Neke stvari, izgleda, traju zato što ih ne čuva samo zakon. Prkosno i sebično.. čuva ih narod. Da se zna šta smo naslijedili- da imamo šta da ostavimo i onima poslije nas.