„Najteže je što nema ni grob. Nemam gdje da mu prislužim svijeću“

„Ne tražim osvetu. Samo bih voljela da znam gdje je moj muž. Da mu zapalim svijeću i da imam gdje da odem“, počinje Anđa Đukanović svoje svjedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske. Više od tri decenije živi sa istim pitanjem – šta se dogodilo njenom suprugu Ivanu Đukanoviću, koji je nestao tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Anđa je rođena u selu Pobrđe kod Bratunca. Kada je imala svega osam godina, ostala je bez majke. Otac je sam odgajao njih petoro djece, trudeći se da im, uprkos teškom životu, ništa ne nedostaje.

Nakon udaje došla je u Ježešticu, gdje je sa suprugom Ivanom započela zajednički život. Podigli su porodicu i dobili troje djece – dva sina i kćerku. Ivan je radio kao građevinac, bio vrijedan i cijenjen čovjek, a porodica je živjela od svog rada.

„Nismo bili bogati, ali smo bili srećni. Imali smo svoju kuću, svoju djecu i svoj mir.“

Prije rata, kaže, u Ježeštici su ljudi živjeli kao komšije.„Moj muž je sa mnogima odrastao. Zajedno su išli u školu, radili i družili se. Niko nije mogao vjerovati da će doći vrijeme da se jedni od drugih skrivaju.“

Kada su počeli napadi na srpska sela oko Bratunca, sa troje djece otišla je u Šabac. Ivan je ostao u selu.

„Govorila sam mu da pođe sa nama. Odgovarao je: ‘Nisam nikome ništa kriv. Neću nigdje. Ovo je moja kuća.’“

To je bio njihov posljednji razgovor.

Krajem 1992. godine Ivan je posljednji put došao u Šabac da obiđe porodicu i donese nešto stvari iz kuće. Anđa ga je molila da ostane.

„Rekla sam mu: ‘Nemoj više ići.’ Samo je odmahnuo glavom. Nije mogao da ostavi kuću i imanje.“

Nekoliko dana kasnije vratio se u Ježešticu.

Na Božić, 7. januara 1993. godine, snage takozvane Armije BiH iz Srebrenice izvele su napad na Kravicu, Ježešticu i okolna srpska sela. Tog dana Ivan Đukanović je nestao.

Od tada porodica nije dobila nijednu pouzdanu informaciju o njegovoj sudbini.

Tokom godina stizale su različite priče. Jedni su govorili da je poginuo u borbi, drugi da je živ zarobljen odveden prema Srebrenici. Ništa od toga nikada nije potvrđeno.

„Samo bih voljela da neko kaže istinu. Ne mora niko priznati ništa. Samo da mi pokaže gdje je. Da znam gdje su mu kosti.“

Anđa je godinama obilazila institucije, davala DNK uzorke i tražila bilo kakvu informaciju koja bi pomogla da pronađe posmrtne ostatke svog supruga.„Najteže je kad nemaš grob. Nemaš gdje da zapališ svijeću, nemaš gdje da odeš i popričaš s njim.“

U trenutku Ivanovog nestanka njihova djeca bila su još mala. Najstariji sin imao je trinaest godina, drugi dvanaest, a kćerka tek sedam.

„Ostala sam sama sa troje djece. Trebalo ih je izvesti na put, školovati, podići. Nije bilo lako, ali nisam imala pravo da posustanem.“

Poslije rata vratila se u Bratunac i sve počela ispočetka.„Nismo imali ništa. Ni tanjir, ni kašiku, ni krevet. Ali čovjek sve stekne ponovo. Samo onoga koga izgubiš ne možeš vratiti.“

Danas su njena djeca zasnovala svoje porodice, ali kaže, ne prođe ni dan da ne pomisli na Ivana.

„Trideset tri godine živim sa istom nadom. Možda će neko jednog dana progovoriti. Samo da znam gdje počiva.“

Kompletno svjedočanstvo Anđe Đukanović dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku:

"U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE".