Šta su radili "najveći" opozicionari u Srpskoj?

Kako je za ATV rečeno u NSRS, zaključno sa 18. redovnom i 37. posebnom sjednicom 11. saziva NSRS, Lista za pravdu i red je za četiri godine mandata uputila dva amandmana, a nacrt zakona koji su uputili, a tiče se femicida, nije uvršten u dnevni red. Razlog je bila pravna manjkavost, a jedini pravi opozicionar, kako sebe nazivaju, nakon prve prepreke digli su ruke.

ATV

Vukanovića bije glas da ni on, a ni njegova politika, nemaju konkretna rješenja. Njegovi nastupi u izbornoj godini više odgovaraju kandidaturi za Mis univerzuma, nego za srpskog člana Predsjedništva. Mir u svijetu i pravda za obespravljene su idilična slika, ali, kako je naslikati Vukanović ne zna, ili se makar ne izjašnjava. Napominjemo da poslanici Liste za pravdu i red imaju status profesionalnog poslanika, što znači da im je posao koji obavljaju u Narodnoj skupštini jedini koji imaju.

ATV

Iako korektiv vlasti, opozicionari iz Hercegovine svoje djelovanje zakucali su isključivo za skupštinski mikrofon. Besjede su trajale dugo i često nisu imale veze sa temama dnevnog reda.

Tako je Nebojša Vukanović svojevremeno pet minuta u NSRS govorio o potpuno pogrešnoj temi, sve dok ga nije upozorio predsjednik parlamenta Nenad Stevandić Lider Liste za pravdu i red je govorio o sebi, kriminalu, Nedeljku Eleku, suđenjima, iako je mislio da su tema dnevnog reda privredna društva, dok su svi ostali raspravljali o dobrovoljnim penzionim fondovima.

Nenad Stevandić: Izabrali su zonu komfora

Predsjednik NSRS Nenad Stevandić kaže za ATV da su poslanici koji pripadaju opozicionom spektru našli sebi zonu komfora.

"Oni nikada nisu bili u poziciji, niti žele preuzeti odgovornost da znaju šta znači nešto uraditi, zabilježiti, verifikovati. Njima je dovoljno da izazovu veliku pažnju, broj pregleda i da to naplate na neki drugi način i ostaju u nekoj vrsti etera ili popularnosti bez ikakvog truda. Oni nisu nikada nešto ozbiljno ni predlagali, a stalno su govorili da njih niko ne sluša. Da ne govorimo o zakonima, nisu znali da napišu ni Prijedlog zakona. Ali, i među poslanicima koji nisu opozicija ima onih koji su govorljivi i onih koji su ćutljivi. Treba napraviti analizu rada poslanika i na terenu, da se vidi šta su građanima rješavali, šta su predlagali, nije sve u ličnom prijedlogu. Nešto ide preko kluba, Kolegijuma, odbora. Treba vidjeti koliko su pomagali građanima, ali opšta činjenica je da je najbolja zona komfora da ništa posebno ne radiš, nemaš nikakvu odgovornost, ali kritikuješ sve druge i pametuješ do mile volje", kaže Stevandić.

ATV

Komentarišući aktivnosti Nebojše Vukanovića u NSRS, Stevandić kaže da ga potpuno razumije, ali...

"Ne razumijem što misli da je Skupština mjesto gdje se možeš iživljavati na ljudima koji ne mogu da ti odgovore, koji nisu u Skupštini. To nisam dozvoljavao. Mi poslanici možemo da odgovorimo, ali ako ti je prilika da na neki način praviš neku vrstu pritiska na ljude koji ne mogu da se brane, oni to mogu shvatiti kao reket. To je bio osnovni problem rada i javljanja, ali možda je to bio i motiv da se vrši uticaj na mnogo ljudi koje želiš dovesti u situaciju da na neki način budu ugroženi, jer ne mogu da ti odgovore", kaže Stevandić.

Vučković: Parlament nije takmičenje u retoričkoj vještini

Politikolog Dragana Vučković kaže da parlament nije takmičenje u retoričkoj vještini i da broj javljanja za riječ ni u kom slučaju ne bi trebalo da bude konačno i jedino mjerilo uspješnosti nekog poslanika.

"Kada govorimo o parlamentarnoj aktivnosti, tradicionalni i formalni statistički izvještaji često se oslanjaju na kvantitativne pokazatelje, poput broja prisutnosti na sjednicama, broja postavljenih pitanja ili ukupnog broja minuta provedenih za skupštinskom govornicom. Međutim, broj javljanja za riječ ni u kom slučaju ne bi trebalo da bude konačno i jedino mjerilo uspješnosti nekog poslanika. Parlament nije takmičenje u retoričkoj vještini ili broju izgovorenih rečenica, već najviša zakonodavna institucija u kojoj se političke ideje moraju pretvarati u funkcionalne javne politike i primjenljiva normativna rješenja", kaže politikolog Dragana Vučković.

ATV

Ona smatra da je značajnije analizirati šta zapravo stoji iza te vidljivosti, odnosno, koliko je taj poslanik uputio suštinskih amandmana koji su popravili tekst zakona, koliko je samostalno ili u saradnji predložio novih zakonskih inicijativa i da li su njegova poslanička pitanja proizvela konkretan institucionalni odgovor i natjerala izvršnu vlast na djelovanje.

"U tom kontekstu, neophodno je napraviti oštru razliku između komunikacijske aktivnosti i zakonodavne aktivnosti. Poslanik koji se tokom jedne sjednice javi deset puta da bi iznio opšte kritike određene politike nije nužno korisniji od onog koji se javi svega dva puta, ali uz tu argumentovanu raspravu predloži precizan amandman koji mijenja član zakona na bolje. Prvi će možda osvojiti više medijskih poena, ali drugi ostvaruje stvarni institucionalni učinak".

Vučković smatra da konstantno prisustvo poslanika u skupštinskim raspravama, dok istovremeno iznad njegovog imena stoji praznina kada je riječ o podnesenim zakonskim prijedlozima, amandmanima ili strateškim inicijativama, s pravom se otvara pitanje prave prirode i svrhe takvog političkog angažmana.

ATV

"To ne znači da je svaka rasprava sama po sebi suvišna ili nepotrebna, jer je parlamentarna debata temeljni stub demokratske kontrole vlasti i prostor gdje se sučeljavaju različite vizije razvoja društva. Međutim, ozbiljan problem nastaje u trenutku kada rasprava prestane da bude sredstvo za postizanje cilja i postane krajnji proizvod političkog djelovanja. Ako se cjelokupno djelovanje jednog poslanika svede isključivo na kritiku, polemiku, replike i medijski atraktivne performanse, tada više ne govorimo o punom kapacitetu parlamentarnog rada, već o čistoj političkoj komunikaciji i marketingu".

Za opozicionog poslanika od ključne važnosti je da osim kritike vlasti ponudi i sopstvena rješenja, napominje Vučković, jer se suština opozicionog djelovanja nikada ne iscrpljuje samo u dežurnoj kritici i kontroli rada vlasti.

"Kontrolna uloga jeste jedan od stubova parlamentarizma, ali njena druga, podjednako važna strana jeste izgradnja i promocija alternativnih javnih politika. Ukoliko opozicioni poslanik godinama samo ukazuje na greške, neadekvatne zakone ili ekonomske promašaje, a nikada ne ponudi svoj papir, svoj zakon ili svoj amandman koji nudi izlaz, otvara se pitanje kapaciteta te političke opcije da preuzme stvarnu odgovornost za vođenje države. Mnogo je lakše stajati sa strane i reći da predloženi zakon ne važi, nego sjesti, proučiti pravni okvir, konsultovati struku i napisati precizan pravni tekst koji situaciju mijenja na bolje. Zakonske inicijative i kvalitetni amandmani predstavljaju vrhunski test političke ozbiljnosti jer zahtijevaju mnogo više od glasne političke poruke, odnosno traže duboko poznavanje materije, savladavanje složenih institucionalnih procedura i uvježbanost da se ideja pretoči u krut normativni tekst".

ATV

Pitali smo je i da li veliki broj diskusija bez odgovarajućeg broja amandmana i zakonskih inicijativa može ukazivati da je parlament više usmjeren na političku vidljivost, nego na neposredni uticaj na propise.

"Veliki broj diskusija bez odgovarajućeg broja amandmana i zakonskih inicijativa apsolutno može ukazivati na problem, naročito ako analiza pokaže dugoročni nesklad između govorničke masovnosti i potpunog odsustva zakonodavnog traga. Međutim, tu treba biti pažljiv i analitičan jer sama učestalost diskusija nije automatski dokaz da neko koristi parlament isključivo za sopstvenu promociju, ali kada se spoji sa prazninom u učinku, slika postaje potpuno jasna. Ako poslanik ispunjava sve ekrane svojom prisutnošću, generiše sate i sate video materijala za društvene mreže i medije, a u skupštinskoj arhivi nema nijedan njegov amandman ili prijedlog zakona, sasvim je opravdano zapitati se gdje mu je težište rada i da li mu je cilj sistem ili sopstveni rejting".

Vučković ističe i da politička vidljivost sama po sebi nije grijeh, jer svaki poslanik ima pravi i obavezu da komunicira sa biračima, ali problem nastaje u trenutku kada vidljivost postane zamjena za rezultate, pa parlament rizikuje da se pretvori u televizijski studio ili arenu za politički teatar, gubeći svoju osnovnu svrhu mjesta gdje se donose kvalitetni propisi.

Poslanički mandat nije stečen da bi se mjerio broj pojavljivanja pred kamerama, već da se radi u interesu naroda i ostvari istinski parlamentarni učinak, poručuje Vučković.