"Grenland otkrio pravi problem NATO-a"

Ovo nije prvi ultimatum koji je Tramp izdao. Posljednjih godina bilo ih je nekoliko usmjerenih ka Rusiji, mnogi sada zaboravljeni. U tom smislu, stara šala se savršeno uklapa: Tramp je čovjek od riječi. On da riječ, a zatim je povuče, piše za "Komersant" istraživački direktor Valdaj kluba Fjodor Lukjanov.

Ali ovde postoji razlika. Nije tajna da Trampa Evropljani nerviraju. Nije tajna ni njegovo uvjerenje da blok duguje Vašingtonu sve, dok je istovremeno nesposoban da postigne bilo šta ozbiljno bez američkog pokroviteljstva. Ako bilo gdje izabere dosljednost, vjerovatno će to biti u ovom pravcu.

Zašto Grenland? Nekoliko motiva je u igri.

Prvo, sujeta. Ovo je možda najvažniji faktor u Trampovoj ličnoj psihologiji. Želi da uđe u istoriju kao predsjednik koji je Ameriku učinio drugom najvećom zemljom na svijetu po teritoriji. Geografija mu je važna kao simbol veličine. To su političko brendiranje, imperijalna nostalgija i lična ambicija spojeni u jedno.

Drugo, strateška vrijednost Grenlanda je stvarna. Arktik se pretvara u region dugoročne konkurencije. Lista interesovanja je široka: minerali, vojna infrastruktura, logističke rute, pa čak i centri podataka, za koje hladne temperature nude očigledne prednosti.

U teoriji, Vašington bi mogao da dobije mnogo toga što želi jednostavnim pregovorima sa Danskom. Ali Tramp ne razmišlja kao diplomata. Njegov instinkt je bliži instinktu investitora: bezbjednije je posjedovati nego iznajmljivati.

U širem smislu, to je reakcija na svijet koji on vidi kao nestabilan i sve više neprijateljski nastrojen. U takvom svijetu, nijedan sporazum nije trajan. Samo direktna kontrola je važna.

Treće, Grenland se uklapa u Trampovo oživljeno razumijevanje Monroove doktrine u njenom izvornom duhu: držanje evropskih sila van zapadne hemisfere. Po ovoj logici, Danska je anahronizam, posljednje kolonijalno prisustvo u regionu. Zašto bi Grenland, koji se nalazi hiljadama kilometara od Kopenhagena, ostao pod danskim suverenitetom?

I to nas dovodi do većeg pitanja: šta to znači za NATO?

Sama ideja da bi NATO jednog dana mogao da prestane da postoji djeluje zapanjujuće. Većina ljudi koji danas žive nikada nije poznavala svijet bez njega. Od sredine 20. vijeka, alijansa je bila stub međunarodne politike: prvo tokom Hladnog rata, a zatim i u decenijama nakon toga. Njena uloga se promijenila, ali je njena institucionalna težina samo rasla.

Ipak, istorijski gledano, nije postojao jedinstveni "politički Zapad" sve do druge polovine prošlog vijeka. Nastao je pod uslovima koji više ne postoje u istom obliku.

To ne znači da će se NATO sutra raspasti. Kompromis se i dalje može pronaći, posebno zato što uvjerenje da je NATO nepotreban ne dominira u Sjedinjenim Državama. To je Trampov stav, ne konsenzus. Zapadna Evropa, u međuvremenu, nije sposobna da brzo izgradi nezavisni vojno-politički blok. Čak i ako bi se takva ambicija obnarodovala, nije jasno da li bi mogla da se ostvari bez američke podrške. Širi evropski interesi se razlikuju, a percepcija prijetnji se značajno razlikuje od zemlje do zemlje.

NATO će vjerovatno opstati, jednostavno zato što velike institucije posjeduju zamah i inerciju. Ali ako su skoro sve glavne institucije izgrađene u drugoj polovini 20. vijeka sada u krizi zbog promjenjenih okolnosti, jedno pitanje postaje neizbežno: zašto bi NATO bio izuzetak?