Naučnici otkrili kako vratiti sjećanja iz d‌jetinjstva

Posmatranje mlađe verzije sebe može probuditi detaljna sjećanja iz d‌jetinjstva, zahvaljujući vezi mozga između percepcije tijela i pamćenja, novo je otkriće koje su predstavili naučnici sa Univerziteta Anglija Raskin u Kembridžu.

Ako sebe na ekranu vidimo u mlađem, d‌ječjem obliku, mozak počinje da reaguje kao da zaista pripadamo tom uzrastu, što otvara pristup dubljim, davno potisnutim uspomenama.

Ovaj eksperiment nagovještava snažne nove načine dosezanja sjećanja za koja se nekada mislilo da su izgubljena u vremenu.

Istraživanje, koje je objavljeno u časopisu "Scientific Reports", dijelu časopisne grupe "Nature", prvo je koje pokazuje da odrasli mogu efikasnije doprijeti do ranih sjećanja nakon što privremeno sebe vide s d‌ječjom verzijom svog lica, prenosi "ScienceDaily".

U ovoj studiji učestvovalo je 50 odraslih osoba. Svaki učesnik posmatrao je uživo video prikaz svog lica koje je digitalno izmijenjeno tako da izgleda mlađe.

Pokreti glave učesnika i video-prikaz bili su usklađeni, što je stvorilo iluziju da je taj d‌ječji lik zapravo njihov. Kontrolna grupa gledala je svoj trenutni odrasli izgled.

Nakon tog iskustva, svi su učestvovali u intervjuu o autobiografskim sjećanjima - traženo je da iznesu uspomene iz ranog d‌jetinjstva.

Rezultati su pokazali znatno bolju jasnoću i bogatiji opis događaja kod onih koji su vid‌jeli mlađu verziju sebe, u odnosu na kontrolnu grupu koja je posmatrala neizmijenjenog, odraslog sebe.

To ukazuje da percepcija tijela, način na koji ga vidimo i doživljavamo, nije samo prateći faktor, već sastavni dio procesa pamćenja.

Pamćenje kao živo iskustvo tijela

Ovo istraživanje zasniva se na principima embodied cognition - ideji da su naše misli, emocije i sjećanja neraskidivo povezani s tijelom kroz koje ih doživljavamo.

Kada mozak prepozna tijelo kao "mlađe", on može aktivirati neuronske mreže i senzorne obrasce karakteristične za to doba života.

Drugim riječima, vraćanje u svoje "d‌ječje tijelo" ne budi samo vizuelna sjećanja, već i emocionalne tonove, mirise, zvukove i osjećaje koji prate uspomene iz ranog d‌jetinjstva.

To pokazuje da naše pamćenje nije samo mentalni arhiv, već živa mreža senzacija i tjelesnih tragova.

Budućnost terapije pamćenja

Iako su rezultati obećavajući, istraživači upozoravaju da je efekat za sada privremen i da zahtijeva dodatna ispitivanja.

U budućnosti bi slične tehnike, uz pomoć virtuelne stvarnosti ili personalizovanih digitalnih avatara, mogle da se koriste u psihoterapiji i rehabilitaciji pamćenja.

Zamislivo je, na primjer, da osobe koje pate od traumatske amnezije ili ranih stadijuma demencije, kroz kontrolisano "uranjanje" u mlađe verzije sebe, uspiju da povrate izgubljene dijelove lične istorije - ne samo kao sliku, već kao iskustvo koje ponovo postaje dio njihovog identiteta.

Glavni autor studije, dr Utkarš Gupta, doktorand na ARU, sada istraživač na Univerzitetu Sjeverne Dakote, istakao je da, iako se sjećanja na događaje čine subjektivnim mentalnim činima, mozgu su važni i tjelesni signali.

Tako vraćanje "tjelesnih tragova" iz perioda d‌jetinjstva može da pomogne u prizivanju starih, duboko skrivenih sjećanja.

Profesorka Džejn Aspel, direktorka Laboratorije za istraživanje tijela i svijesti na ARU, dodaje da su naša tjelesna svijest i identitet u d‌jetinjstvu bili drugačiji i da vraćanje elemenata tog identiteta može da olakša pristup uspomenama iz ranih faza života.

Ovo otkriće otvara put razvoju budućih tehnika i intervencija koje bi mogle pomoći osobama sa problemima pamćenja, kao na primjer, pri vraćanju zaboravljenih trenutaka ili oporavku uspomena kod stanja kao što su amnezija ili drugi poremećaji pamćenja.