Naučnici zbunjeni otkrićem „svemirske duge“

Tako je grupa astronoma sa Univerziteta Darem u Velikoj Britaniji bila iznenađena i pomalo zbunjena kada je vidjela ono što bi se moglo nazvati „svemirskom dugom“.

Scenu je zabilježio Veoma veliki teleskop (ESO VLT) Evropske južne opservatorije na udaljenosti od oko 731 svjetlosne godine. Oko bijelog patuljka označenog RXJ0528+2838 snimljena je višebojna maglina koja ga okružuje. Problem je što ne postoji mehanizam koji bi mogao da objasni pojavu te magline.

"Pronašli smo nešto što nikada ranije nije viđeno i, što je još važnije, potpuno neočekivano", kaže astronom Simon Skaringi sa Univerziteta u Daremu. Navodno tihi sistem bez diska, sposoban da napaja tako spektakularnu maglinu, bio je jedan od onih rijetkih „vau“ trenutaka, dodao je on.

Kako naučnici objašnjavaju, bijeli patuljci su ono što ostaje nakon što zvijezde poput Sunca dostignu kraj svog životnog veka. Iako su otprilike veličine Zemlje, ove mrtve zvijezde su mnogo teže i imaju masu 1,4 Sunca, i često se nalaze u binarnim parovima.

Ali pošto bijeli patuljak više nije „živ“, on nema mehanizam za stvaranje zvezdanih vjetrova koji je imao kada je bio živa zvijezda. Stoga, takve pojave se javljaju zbog interakcije s drugim svemirskim tijelom (zvijezdom pratiocem), koje kruži oko bijelog patuljka.

Iako RXJ0528+2838 ima zvijezdu pratioca male mase, nema disk materijala koji kruži oko njega.

Kako je nastala ova višebojna maglina?

Naime, oblik, veličina i gustina udarnog talasa u maglini, sastavljenog od talasnih dužina koje ukazuju na vodonik, kiseonik i azot, sugerišu da maglina postoji oko 1.000 godina. Stoga, naučnici smatraju da jako magnetno polje bijelog patuljka možda zaobilazi kanal formiranja diska, a umjesto toga materijal sa zvijezde pratioca se preusmjerava duž linija magnetnog polja i izbacuje direktno na bijelog patuljka.

"Naše otkriće pokazuje da čak i bez diska, ovi sistemi mogu da pokreću jake odlive, otkrivajući mehanizam koji još ne razumijemo. Otkriće dovodi u pitanje standardnu sliku o tome kako se materija kreće i interaguje u ovim ekstremnim binarnim sistemima", kaže Kristijan Ilkjevič, postdoktorski istraživač u Centru za astronomiju Nikola Kopernik u Varšavi i korukovodilac studije. „Odliv“ je termin koji astronomi koriste da opišu materijal izbačen sa nebeskih tijela.

Rezultati ukazuju na skriveni izvor energije, moguće jako magnetno polje, ali ovaj „misteriozni motor“, kako ga Skaringi naziva, još uvijek treba da se istraži. Podaci pokazuju da je trenutno magnetno polje dovoljno jako samo da pokrene udarni talas luka koji traje nekoliko stotina godina, tako da samo djelimično objašnjava ono što astronomi vide.

On dodaje da bi, kako bi se bolje razumijela priroda takvih odliva bez diska, trebalo proučiti mnogo više binarnih sistema.

(sputnik srbija)