Ivo Andrić je jednom rečenicom sasuo istinu u lice ljudima od 40 + godina

Rođen je 1892. godine u Dolcu kod Travnika, a najveći dio života proveo je između književnosti i diplomatije.

Upravo u tome se ogleda njegova veličina kao pisca. Sve što je rekao, rekao je diplomatski, sasuo nam je istinu u lice, ali sa velikom dozom mudrosti - tako da mu niko nije mogao zamjeriti.

Republika Srpska

Đaci se vraćaju u klupe: Poznato kada počinje nastava u Srpskoj

Njegova djela govore o ljudima, njihovim slabostima, strahovima, ljubavi, patnji, prolaznosti i pokušaju da pronađu smisao u svetu koji često nije pravedan, piše "Kurir stil".

"Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja", govorio je.

Ovo je posebno jaka poruka za ljude koji su "prevalili" četrdesetu. Ne moramo sve da pamtimo, objašnjavamo, dokazujemo i vraćamo. Neke stvari jednostavno treba ostaviti iza sebe.

Andrić je posebno zanimljiv kada ga čitamo u različitim životnim dobima. Neke njegove rečenice sa 20 godina zvuče kao mudrost, sa 30 kao upozorenje, a poslije 40. kao lično iskustvo. Tada čovjek već ima dovoljno života iza sebe da razumije da se neke bitke ne dobijaju borbom, da nije svaka ljubav vredna čekanja, da nije svaka prilika vrijedna jurnjave i da je mir ponekad najveći uspjeh.

Banja Luka

Promjena termina na "Ćevap festu": Pomjereno takmičenje u brzom jedenju

Zato se Andriću posle 40. vraćamo drugačije. Ne tražimo više odgovore na pitanje kako da osvojimo svijet, već kako da ne izgubimo sebe dok kroz njega prolazimo.

"Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe", govorio je Nobelovac.

Možda jedna od najvećih Andrićevih poruka ljudima preko 40. godina je da je došlo krajnje vrijeme da prestanemo da živimo po tuđim mjerilima.

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti", još je jedna od njegovih mudrosti.

Oni koji su mudri, već u četrdesetim shvate koliko je energije potrošeno na brige koje se nikada nisu ostvarile.

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje".

Poslije 40. sreća često više nije "još nešto", već ono što već imamo, a nismo umjeli da cijenimo.

"Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća".

Srbija

Otac natjerao sina (10) da puca u čovjeka: Zaštitnik građana pokrenuo postupak

Sjajna misao za ljude koji su prošli dovoljno toga da znaju da život nije zamišljen da bude bez problema.

"Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo".

Oko 40. počinje da se vidi posljedica naših izbora — kakve smo odnose gradili, kakvi smo bili prema ljudima i šta smo posijali.

"Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom".

Jer četrdesete su često granica na kojoj čovjek prvi put ozbiljno shvata da se neke stvari više neće vratiti: mladost, određeni ljudi, neke prilike, neke verzije nas samih. Ali upravo tada može da počne jedan mnogo mirniji i svjesniji život.