Neki ljudi uvijek biraju stepenice umesto lifta: Šta je njima u glavi i kojih 8 osobina imaju?

U pitanju su samo tri sprata. Neće uštedeti vreme, niko ih na vrhu neće tapšati po ramenu niti im dodijeliti orden. Često je to ista ona osoba koja parkira automobil na samom kraju parkinga dok je bliže mjesto potpuno prazno. Psihologija ima mnogo toga da kaže o ovako malom izboru, a vjerovali or ne, fitnes i vježbanje tu imaju najmanje uticaja.

1. Kreću bez guranja i spoljnog okidača

Svaka kancelarija ima onaj dan kada se lift pokvari. Papirni znak osvane na vratima i odjednom su svi „ljudi od stepenica“, gunđajući dok prolaze pored vrata drugog sprata sa šoljom kafe u ruci. Do četvrtka se kvar popravi, a stepenište ponovo opusti.

Osim za jednu osobu. Ona je bila tu nedelju dana ranije, a biće tu i nedjelju dana kasnije. Pokazalo se da je najsigurniji način da naterate ljude da se penju taj da im ukinete drugu opciju. Bihejvioralni naučnik Džeklin Margolis, pišući o prilagođavanju okruženja, ističe da se većina ponašanja ravna prema onome što je najlakše, zbog čega promjena postavke obično pobeđuje običnu snagu volje.

Oni su izuzetak. Lakša opcija radi sasvim dobro, a oni ipak kreću peške. Šta god ih pokreće, dolazi duboko iznutra.

2. Nemaju problem da se izdvoje iz grupe

Šestoro ljudi se vraća zajedno sa ručka. U holu, njih petoro kreće ka liftu i nastavlja razgovor. Jedan kaže „vidimo se gore“ i odvoji se od grupe.

Banja Luka

Mercedesom se spustio niz stepenice banjalučke Tržnice

To je sitna podjela, a većina nas je ne bi napravila. Napustiti grupu usred rečenice, bez posebnog razloga koji je iko tražio, zahtjeva društvenu opuštenost koja je ređa nego što se čini. Nema zvanične najave, nema poziva da im se pridružite, a oni nikoga ne vrebaju da pođe sa njima.

Ponekad preteknu lift i već sede za svojim radnim stolom kada se vrata otvore. Ponekad stignu puni minut kasnije, a razgovor je već odmakao bez njih. Njima oba ishodi savršeno odgovaraju.

3. Trud im pričinjava zadovoljstvo

Kada ih pitate zašto to rade, odgovor je obično prilično jednostavan: "Ne znam, volim to."

Zvuči kao izgovor, ali je to vjerovatno najiskreniji odgovor koji imaju. Stara pretpostavka je bila da ljudi izbjegavaju napor kad god je nagrada ista, i u najvećem broju slučajeva to zaista i radimo. Ipak, pojedinci biraju težu verziju iz čistog uživanja, a laboratorijske studije pokazuju da što više truda zadatak zahtjeva, to ljudi iz njega izvlače veće značenje.

Istraživač Aditi Subramaniam, pišući o trudu i značenju, ukazuje na planinare i ljude koji rešavaju Rubikovu kocku iz čiste zabave. Tri sprata su vrlo mala planina, ali noge rade, disanje se ubrzava, i do vrha su obavili zadatak koji bi lift obavio umjesto njih.

4. Vjeruju da se mali koraci na kraju saberu

Jedan sprat ne znači ništa i oni to odlično znaju. Četrdeset sekundi penjanja neće promijeniti tijelo, raspoloženje ni nedjelju.

Ono što ovi ljudi posjeduju jeste strpljenje za tako male količine nečega. Parking ovdje, izlaz iz podzemne železnice onde, dva sprata kod ljekara. Ništa od toga se ne računa onog dana kada se dogodi, a njima to i nije potrebno.

To je ista osoba koja prebaci dvadeset evra u štednju a da se ne oseća smešno, ili pročita deset stranica pred spavanje i nekako završi trideset knjiga godišnje. Pomirili su se sa napretkom koji još uvijek ne mogu da vide. Većina nas želi da se rezultati vide već do petka, dok su oni zadovoljni da provjere stanje za godinu dana.

5. Odluče jednom, pa više ne lome glavu

Gledajte ih kako se približavaju vratima. Nema zastajkivanja, nema pogleda ka dugmetu za pozivanje, nema mjerenja koliko su danas umorni. To pitanje je rješeno davno prije toga.

Ljudi koji djeluju kao da imaju čeličnu volju obično se oslanjaju na sasvim drugu vještinu. Najpouzdanija samokontrola potiče iz pravila donetih unapred, onih koja glase "ako je ovako, onda radim onako", tako da se u datom trenutku ništa ne mora pregovarati.

Savjeti

Zaboravite na so: Jeftin sastojak brzo uklanja led

Psiholog Anđela Dakvort sa Univerziteta u Pensilvaniji, u pregledu strategija samokontrole, zaključila je da ovakvi planovi čine za ljude više nego pokušaji da se sirovom snagom volje savlada iskušenje. Ako postoje stepenice, ja ih biram. Pravilo koje je toliko jednostavno oslobađa iznenađujuće mnogo slobodnog prostora u toku dana.

6. Nisu im potrebni gledaoci, ni aplauz

Stepenište je jedno od najmanje glamuroznih mjesta u bilo kojoj zgradi. Betonski stepenici, metalna ograde, fluorescentne cijevi, možda kofa za brisanje poda koju je neko zaboravio. Niko ne vidi ko tu ulazi.

Zato tu nema nikakve predstave. Niko ne kači broj pređenih koraka na društvene mreže i neće to pominjati za stolom u kancelariji. Čitavo penjanje se odvija između dvoja siva vrata i tu i ostaje.

Način na koji se čovjek ponaša kada niko ne prati otkriva vam uglavnom sve što treba da znate o njemu. Na stepeništu, jedina osoba koja bi znala da su preskočili korak su oni sami. Za ovakav tip ljudi, to je sasvim dovoljno.

7. Mala nelagodnost ih ne izbacuje iz koloseka

U prostoriju za sastanke ulaze uz malo ubrzano disanje. Možda im je lice za nijansu crvenije. Smućkaju se, sjednu, otvore svesku i nastavljaju dalje.

Mnogi bi preskočili uspon iz ovog jedinog razloga. Dolazak sa viškom daha može učiniti da se osjećate izloženo, dok vas lift dostavlja savršeno hladne i pribrane.

Svijet

Političar se sapleo silazeći niz stepenice i glavom razbio vitraž neprocjenjive vrijednosti

Oni su odlučili da trideset sekundi ubrzanog rada srca nisu nikakva vanredna situacija. A neko ko umije da namjerno trpi blagu nelagodnost, nekoliko puta dnevno, obično ostaje stabilniji i onda kada nelagodnost nije stvar izbora: kada stigne težak telefonski poziv, dugo čekanje na rezultate analiza ili prva nedelja bilo čega novog.

8. Znaju tačno kada treba pritisnuti dugme

Nekih dana se i oni voze. Tu je težak kofer, bolno koleno, uspavano dijete na ramenu, ili je riječ o devetnaestom spratu, a sastanak počinje tačno u devet. Lako bi bilo naviku penjanja stepenicama proglasiti za sitnu moralnu superiornost, a kod nekih ljudi to zaista i jeste slučaj. Takve ćete lako prepoznati, jer će vam sami reći da to rade.

One osobe koje vredi primjetiti ovu naviku drže sasvim opušteno. Čak i najdisciplinovaniji ljudi upadaju u nevolju kada pravilo ne može da se savije, jer u tom trenutku pravilo počinje da upravlja njima.

Oni se penju zato što vole ko su na putu ka vrhu. Onih dana kada to nije slučaj, lift je tu na dohvat ruke, prenosi bolde.