Gejming kao akademska disciplina: Da li je vrijeme za master studije iz esporta?

Kao predavač i vizionar koji je postavio prvi zvanični univerzitetski kurikulum za esport u Turskoj, Čakin objašnjava zašto gejming više nije „gubljenje vremena”, već multidisciplinarna industrija koja zahtijeva profesionalce, od psihologa do stručnjaka za pravo i marketing.

Kako se rodila ideja da razvijete prvi zvanični univerzitetski kurikulum za esport u Turskoj i koji su bili najveći izazovi na tom putu?

Ideja se pojavila kao rezultat dugoročnog posmatranja i direktnog iskustva na terenu. Posljednjih godina, ekosistem esporta u Turskoj je ubrzano rastao; milioni mladih ljudi aktivno igraju igre, prate timove i teže da budu dio ovog svijeta. Primijetio sam, međutim, da se ovaj snažan interes uglavnom razvijao neformalno i nestrukturirano, bez ikakve obrazovne podrške. Kao univerzitetski predavač, bio sam u stalnoj interakciji sa mladima i iz prve ruke svjedočio da oni esport ne vide samo kao hobi, već i kao potencijalni put za karijeru. Uprkos tome, postojao je jasan nedostatak akademskog okvira koji bi podržao i usmjerio taj potencijal. Taj jaz me je doveo do ideje da strukturišem esport kao multidisciplinarno polje studija na univerzitetskom nivou.

Sama priroda esporta učinila je ovu ideju još značajnijom. Esport nije ograničen samo na igrače; on uključuje višestruke komponente kao što su emitovanje (broadcasting), menadžment događaja, marketing, kreiranje sadržaja, analiza podataka, psihologija performansi, pa čak i pravo. Stoga, kurikulum koji smo razvili nije dizajniran da se fokusira isključivo na gejming vještine, već kao holistički sistem koji studentima omogućava da se razvijaju u različitim ulogama unutar ekosistema. Naš cilj je bio da edukujemo ne samo vješte igrače, već i dobro opremljene profesionalce koji mogu odgovoriti na potrebe industrije.

Jedan od najvećih izazova sa kojima smo se suočili bilo je dobijanje priznanja esporta kao legitimnog akademskog polja. U tradicionalnijim obrazovnim perspektivama, gejming se često doživljava kao gubljenje vremena. Prevazilaženje ove percepcije zahtijevalo je od nas da predstavimo snažne dokaze, uključujući međunarodne primjere, ekonomski obim esporta, mogućnosti za karijeru i njegov uticaj na mlade. Ubjeđivanje akademskih institucija i donosilaca odluka bila je jedna od najkritičnijih faza procesa.

Drugi veliki izazov bila je potreba da se kurikulum dizajnira od nule. U to vrijeme u Turskoj nije postojao lokalni model na koji bismo mogli da se direktno referišemo. Analizirali smo najbolje globalne prakse, dok smo se istovremeno fokusirali na izgradnju strukture koja odgovara lokalnom kontekstu i koja je praktična i održiva. Obezbjeđivanje ravnoteže između disciplina, održavanje sadržaja ažurnim i integracija teorije sa praksom zahtijevali su pažljivo planiranje i kontinuirani razvoj.

Pored toga, izgradnja snažnog mosta između akademije i industrije bila je od suštinskog značaja. Pošto je esport polje koje se brzo razvija, kurikulum je morao da se uskladi sa stvarnim potrebama industrije. Iz tog razloga, uspostavili smo saradnju sa timovima, emiterima, organizatorima događaja i tehnološkim kompanijama kako bismo stvorili prilike da studenti steknu praktično iskustvo. Uprkos svim ovim izazovima, entuzijazam, kreativnost i motivacija mladih postali su najjača pokretačka snaga iza ove inicijative. Danas vjerujem da integracija esporta u formalno obrazovanje predstavlja ne samo važan korak za Tursku, već i vrijedan model na međunarodnom nivou.

U mnogim zemljama esport još uvijek nije u potpunosti priznat kao akademska disciplina. Šta smatrate ključnim za njegovu potpunu integraciju u sisteme visokog obrazovanja širom Evrope i šire?

Da bi esport bio u potpunosti integrisan u sisteme visokog obrazovanja, on se prvo mora pravilno definisati i pozicionirati. U mnogim zemljama se još uvijek doživljava jednostavno kao „igranje igara”. Međutim, esport je složen multidisciplinarni ekosistem koji spaja polja kao što su tehnologija, komunikacija, sportska nauka, biznis, psihologija i mediji. Stoga je jasna komunikacija ove višedimenzionalne strukture kreatorima politike, akademskim institucijama i široj javnosti kritičan prvi korak ka njegovom priznavanju.

Drugi suštinski faktor je razvoj snažnih, standardizovanih nastavnih planova i programa. Trenutno ne postoji široko uspostavljen globalni okvir za obrazovanje u esportu. Univerziteti treba da dizajniraju fleksibilne, ažurne programe koji kombinuju teorijsko znanje sa praktičnim vještinama, istovremeno se usklađujući sa potrebama industrije. Podrška ovim programima kroz međunarodnu saradnju, programe razmjene i zajedničke inicijative može značajno ubrzati njihovu integraciju.

Podjednako je važna izgradnja veze između akademije i industrije. Partnerstva sa programerima igara, timovima, emiterima i tehnološkim kompanijama mogu studentima pružiti praktično iskustvo, prilike za stažiranje i jasnije puteve za karijeru nakon diplomiranja. Javna politika i institucionalna podrška takođe igraju ključnu ulogu. Zvanično priznanje esporta i stvaranje mehanizama podsticaja mogu ohrabriti univerzitete da investiraju u ovo polje.

Još jedan ključni element je razvoj kvalifikovanih edukatora. Broj akademika specijalizovanih za esport je i dalje ograničen. Stoga je važno kako usavršavati postojeće akademsko osoblje, tako i direktno uključiti profesionalce iz industrije u obrazovne procese. Ovaj hibridni pristup može osigurati da studenti steknu i akademsko znanje i praktičnu stručnost. Konačno, transformacija percepcije javnosti je suštinski dio ovog procesa. Porodice, vaspitači i društvo u cjelini treba da prepoznaju esport ne samo kao oblik zabave, već i kao legitimno polje za učenje, produkciju i razvoj karijere.

Vaš rad povezuje akademiju, državne institucije i industriju. Koliko je teško uskladiti interese ova tri različita sektora?

Usklađivanje interesa akademije, državnih institucija i industrije je jedan od najizazovnijih, ali i najkritičnijih dijelova. Svaki od ovih sektora funkcioniše sa različitim prioritetima, vremenskim okvirima i definicijama uspjeha. Akademija se fokusira na naučnu dubinu i metodologiju; industriju pokreću brzina i inovacije; dok državne institucije daju prioritet regulaciji i javnoj koristi.

Jedan od najvećih izazova je „prevođenje” između ovih različitih jezika. Ono što industrija cijeni – poput agilnosti i brze implementacije – ne mora uvijek biti u skladu sa sporijim procesima akademije. Ključna uloga je djelovati kao most i kreirati zajedničku viziju. Kada svi akteri prepoznaju da je zajednički cilj podrška razvoju mladih i zapošljivosti, postaje lakše stvoriti smisleno usklađivanje.

Još jedan ključni aspekt je izgradnja povjerenja. Efikasna saradnja zavisi od transparentnosti i međusobnog razumijevanja. Naravno, ovaj proces nije uvijek gladak. Postoje trenuci kada su prioriteti u sukobu, ali uz jasnu komunikaciju i posvećenost dugoročnoj saradnji, ovi izazovi se mogu riješiti. Ujedinjavanje ova tri sektora nije samo izazov – to je značajna prilika.

Koje kompetencije i vještine smatrate najvažnijim za studente koji žele da grade karijeru u esportu?

Potrebne kompetencije prevazilaze to da budete vješt igrač. Studenti treba da razviju skup vještina koji kombinuje tehničke sposobnosti sa kognitivnim, socijalnim i kreativnim kompetencijama.

Prije svega, digitalna pismenost i tehnološka prilagodljivost su od suštinskog značaja. Pošto je esport vođen tehnologijom, studenti bi trebalo da se osjećaju prijatno sa interpretacijom podataka, osnovnim softverskim znanjem i efikasnim korišćenjem digitalnih platformi. Podjednako su važne vještine komunikacije i timskog rada. U esportu se uspjeh često određuje ne samo individualnim talentom, već i time koliko dobro tim funkcioniše zajedno.

Druga ključna kompetencija je strateško razmišljanje i rješavanje problema. Kreativnost i vještine produkcije sadržaja su takođe sve vrijednije. Studenti koji mogu da kreiraju angažovan sadržaj, upravljaju društvenim medijima ili pričaju ubjedljive priče mogu pristupiti širokom spektru karijera. Na kraju, prilagodljivost i posvećenost doživotnom učenju mogu biti najvažnije kompetencije od svih.

Esport se razvija brzo. Kako obrazovni sistemi mogu ostati dovoljno fleksibilni da drže korak sa industrijom?

Obrazovni sistemi moraju evoluirati u agilnije, modularnije strukture. Umjesto statičnih programa koji ostaju nepromijenjeni godinama, institucije bi trebalo da razvijaju kurikulume koji se mogu redovno ažurirati. Mikro-akreditacije (micro-credentials) i kratkoročni sertifikati ovdje mogu igrati ključnu ulogu.

Još jedan suštinski faktor je održavanje kontinuirane saradnje sa industrijom. Uključivanje profesionalaca u nastavu i kreiranje prilika za učenje kroz iskustvo pomaže u premošćavanju jaza između teorije i prakse. Sam pristup učenju mora da se pomjeri: obrazovanje treba da se fokusira na to „kako učiti”. Efikasna upotreba tehnologije, kao što su platforme za onlajn učenje i alati zasnovani na vještačkoj inteligenciji, dodatno podržavaju prilagodljivost.

Na Montenegro Future Festival govorićete o budućnosti esporta.

Kako vidite ovaj razvoj na globalnom nivou u narednih 5 do 10 godina?
U narednih 5 do 10 godina, vjerujem da će esport postati daleko utemeljeniji i institucionalizovaniji. Sa sportske tačke gledišta, esport će se sve više usklađivati sa tradicionalnim sportskim strukturama. Nacionalne federacije će ojačati, a međunarodna takmičenja će usvojiti profesionalnije modele. Vjerovatno ćemo vidjeti esport kao suštinsku disciplinu na nekim od velikih multisportskih događaja.

Na strani obrazovanja, transformacija će biti još dublja. Broj univerzitetskih programa će nastaviti da raste, a esport će se integrisati čak i u modele osnovnog i srednjeg obrazovanja – ne samo kao put ka karijeri, već kao moćan alat za razvoj vještina 21. vijeka.

Tehnologija će biti ključni pokretač. Napredak u vještačkoj inteligenciji, analitici podataka, proširenoj (AR) i virtuelnoj stvarnosti (VR) će preoblikovati i performanse i procese učenja. Ekonomski, industrija će nastaviti ubrzani rast, stvarajući širok spektar novih karijera. Uz prave politike i saradnju, vjerujem da esport može rasti na uravnotežen i održiv način, osnažujući mlade da postanu aktivni kreatori u digitalnom svijetu.

(Bizlife)