Dočekali slobodu, ne i pravdu - svjedočiće pred američkim tužiocima

U Derventu stižu američki tužioci koji istražuju zločine koje su nad srpskim civilima u logorima Rabić i Dom vojske 1992. godine počinile hrvatsko-muslimanske snage.

Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić rekao je da ga ohrabruje dolazak američkih istražilaca u Derventu i da će republičke institucije pružiti podršku svjedocima jer svaka žrtva zaslužuje pravdu.

Bivši logoraši svjedočenjem otvaraju rane koje, kažu, nikada nisu zarasle. Svoja potresna svjedočenja ispričali su za ATV.

Vaskrs '92. godine u Čardaku obilježili su pucnji. Mještani su tog jutra, gledajući prema brdu, shvatili da rat dolazi i u njihovo selo.

Nisu ni slutili da gledaju posljednje sate života svojih komšija, rođaka i prijatelja. Jedni će tog dana biti ubijeni. Drugi će završiti iza zidova logora. Oni koji su preživjeli - u logoru su, kažu, izgubili zdravlje, miran san i dio života koji im niko nikada neće vratiti. Kada govore o Vaskrsu '92. - pričaju o početku svoje golgote.

"Borbe su se vodile od 7, pola 8 do 12 sati. Sve što je ostalo na Čardaku,ili je zarobljeno ili ubijeno. Bio sam ja i Blagoja Đuraš. Isprebijali si ga, izmlatili ga da više nije mogao stajati. Ne, naredi nam - ,,digni ga''. Mi ustanemo, jedva stojimo uza zid, oni se zalete i skoče u prsa. Čovjek ako padne, natjeraju nas da ližemo krv. Ja sam morao lizati krv i kažu nam - 'evo svi ćete ovako završiti'", priča za ATV Radoslav Stojaković, preživjeli logoraš.

Nisu svi stigli do logora. Mnogi su ubijeni već prvog dana napada. Tijela su završila u jami koju su, prema svjedočenjima preživjelih, prethodno iskopali bagerom. Zatrpani zajedno, bez obilježja.

"Oni su pokupili te naše mrtve, dovezli ih ovdje na ovo mjesto, iskopali sa bagerom rupu i svih 19 tijela je bačeno u grobnicu. Bez sanduka, bez ičega, samo pobacano, jedni preko drugih. Među tim našim pokojnicima, bila je bačena i jedna krava", govori nam Drago Knežević, predsjednik Udruženja logoraša grada Derventa.

Oni koji nisu završili u jami, završili su među zidinama Doma vojske. Prostorije bez prozora i vrata. Nije bilo ni dana ni noći. Samo strah. Bez vazduha. Bez vode. Kada bi tražili da piju, umjesto vode u usta su im sipali so. Svaki zvuk koraka značio je novo premlaćivanje. Najviše boli, kažu, što iza tih vrata nisu stajali nepoznati ljudi. Bile su to njihove dojučerašnje komšije.

"Dovedu nas ovđe i ovđe smo bili jedno dva dana. Vidite, ovđe nema prozora, ne znaš je li dan ili noć. Mučili su nas, tjerali da jedemo slovenske novčanice. Ko ima devize, oduzmu ti. Sipali nam soli. Onda smo išli, moraš kao pas da laješ. On ubaci omču i vuče te, a sa strane se skupe i udaraju te. Meni su tada prebili i vilicu kao što se vidi", priča Čedo Prodić, preživjeli logoraš.

Ranjenog su ga doveli u logor. Mučenja i torture su bile još veće ukoliko bi neko od njihovih nastradao, priča Čedo. Najteže je bilo izdržati mučenja iza kojih stoji ozloglašena tkz. ,,krvava’’ Azra Bašić. Zarobljenike je tjerala da bosi hodaju po staklu, da ližu krv sa čizama - kao i sa tijela Blagoja Đuraša koga je zaklala.

"Okomila se na Blagoja Đuraša pokojnog. On je pitao da pregovaramo. Ona je rekla s kim vi da pregovarate, vi niste i poziciji da pregovarate. Onda je on rekao ničija nije do zore sjala, pa neće ni vaša. Odmah je izvadila nož iz torbe i grkljan mu presjekla", kaže Prodić.

Američki tužioci ne bi dolazili na naše prostore da nemaju dovoljan broj relevantnih dokaza koje su u predistražnim postupcima prikupili, kaže Slobodan Župljanin. Bitno je da pokažemo čitavom svijetu šta se ovdje dešavalo. A počinioce - neka stigne pravda.

"Ovo što dolaze američki istražitelji je jako dobro. To je dio šire akcije koje vode američki istražni organi za lica koja su ilegalno ušla u SAD, među njima i određen broj Bošnjaka koji su ušli davajući lažne podatke. Lažno predstavljajući se, boravili su tamo više godina. Sada su istražni organi su došli do podataka da su ti ulasci bili nelegalni", rekao je Slobodan Župljanin, predsjednik Organizacije starješina VRS.

Za logoraše ovo je više od još jedne istrage. Vjeruju da je to prilika da se istina o stradanju Srba u Derventi čuje i izvan naših granica.

"Podizane su optužnice, pogotovo domaći sudovi BiH. Podignu optužnicu protiv nekoga za koga mi damo svjedočenja i izjave. A onda Sud BiH kroz svoj sudski proces oslobodi te ljude. Nadamo se da ovaj put neće biti tako. Nadamo se d aje došlo vrijeme da Međunarodna zajednica vidi i shvati ko je ovđe žrtva, a ko dželat", kaže Anđelko Nosović, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske.

Više od tri decenije prošle su od dana kada je počela njihova golgota. Vrijeme je prošlo. Ožiljci nisu. Zato će, kažu, govoriti dok god budu mogli. Ne zbog sebe. Negom zbog onih koji više nemaju glas. Zbog istine koja ne smije biti zaboravljena.