Vojislav Savić: Srce za Iran, odluke iz straha

Otkazivanje tevhida u Sarajevu povodom 40 dana od smrti Ali Hameneija, dugogodišnjeg iranskog ajatolaha, nije nikakav stvar principa nego očigledna kapitulacija pod pritiskom!

Otkazivanjem najavljenog vjerskog događaja niko nije promijenio mišljenje, samo je promijenjen nastup.

U najvećem dijelu Islamske zajednice i među njenim vjernicima postoji jasno osjećanje bliskosti prema Iranu. To nije juče nastalo niti se može izbrisati otkazivanjem događaja. To je politička i emotivna realnost koja je prisutna godinama.

Sad kada je trebalo to još jednom u veoma kompleksnim odnosima javno pokazati, usledilo je povlačenje.

Ne zato što tog osjećaja nema, nego zato što postoji strah od posljedica.

Ovo tiho povlačenje koje se pokušava sakriti pokazuje suštinu i ne može sakriti činjenicu da je bošnjačko društvo apsolutno rascijepljeno između srca koje im je na jednoj strani i odluka koje su na drugoj. Znaju oni da im je Iran bio najveći saveznik tokom rata u BiH i da su se stotine Iranaca, pripadnika IRG među njima i Kasem Sulejmani te Fuad Šukr, borili rame uz rame sa muslimanima iz BiH protiv hrišćana i za uspostavljanje islamskog fundamentalizma u BiH.

Rat koji su vodili i protiv umjerenih muslimana iz Bosanske Krajine, koje su pobili ili protjerali iz BiH, samo dodatno baca svjetlo na tada konačan ratni, a sve ovo vrijeme i politički cilj. Veze sa režimom ajatolaha kao i veze sa Muslimanskom braćom ostale su do danas utkane u njihovo nacionalno tkivo i to se ne može potisnuti, a vjernici pogotovo to ne mogu zaboraviti.

Za unutrašnju bh upotrebu taj narativ i osjećaj bliskosti se redovno održavaju. Prema vanjskom svijetu šalje se signal poslušnosti i opreza dok se čeka momenat da odlučna administracija predsjednika Donalda Trampa, koja se bori protiv svjetskog sponzora terorizma, ode sa scene pa da nastave tamo gdje su stali.

Otkazivanje događaja nije znak promjene kursa. To je znak da postoji granica preko koje se ne smije ići, bez obzira na to šta se stvarno misli.

A istini za volju, jasno je koliko je teško voditi politiku koja konstantno pokušava da pomiri ono što osjeća sa onim što smije da radi i kaže, i koja na kraju polako ali sigurno gubi kredibilitet i unutra i van. Iako djeluje kao efikasno rješenje kratkoročno, na duge staze ta šizofrena i suluda politika nema perspektivu.